Krivca za "skandal" možemo svijećom tražiti. Croatia će reći da gradu aerodrom nije prioritet, da otežava privatne investicije ili nešto treće. To možda i je točno. Bandić planira još jedan stadion, uz novi Maksimir. Grad će uperiti prste u Ministarstvo prometa i Vladu. Država je vlasnik pa neka ona napravi prvi korak, započne izgradnju nove zgrade, itd. u krug.... Brigo moja pređi na drugoga. Zato najbolji dio Kuljiševog osvrta je zaključna rečenica.

Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Amen. Čitalj dalje.

Pleso treba što prije privatizirati

Zagrebačka zračna luka propada: državna podu­ze­ća pretvorila su je u za­dnju rupu civilne avijacije

Za­pra­vo ni­smo tre­ba­li le­tje­ti u Beč u po­tra­zi za skan­da­li­ma - na je­dan skan­dal ko­ji, či­ni se, ni­ko­ga ne uzne­mi­ra­va naišli smo već na za­gre­ba­čkom ae­ro­dro­mu. On­dje je sve za­man­da­lje­no, zgra­da se re­no­vi­ra. Ci­je­lu zi­mu ta je naj­ma­nja i na­jo­tu­žni­ja zra­čna lu­ka u re­gi­ji zja­pi­la pu­sta, da bi sad, kad po­či­nje tu­ri­sti­čka se­zo­na - a Za­greb je gla­vni hr­vat­ski “hub”, čvo­rište za­ra­čnog pro­me­ta - po­če­li gra­đe­vin­ski ra­do­vi. Ne bih ništa re­kao da se gra­di nešto no­vo i ve­le­bno - ali ne, sa­mo se kr­pa i maj­sto­riše, bez pra­vog pla­na i vi­zi­je. Do­tle je ae­ro­do­rom Du­bro­vnik, ko­ji je Za­greb pre­sti­gao po pro­me­tu, pre­tvo­ren u kra­snu, mo­der­nu zra­čnu lu­ku.

Za­je­dni­čkim sna­ga­ma hr­vat­sko mi­ni­star­stvo pro­me­ta, Cro­a­tia i Zra­čna lu­ka Za­greb, te me­di­o­kre­ti­te­ti ko­ji sje­de u fo­te­lja­ma te tri dr­ža­vne usta­no­ve uspje­li su otje­ra­ti svu ko­mer­ci­jal­nu kon­ku­ren­ci­ju, za­u­sta­vi­ti na­pre­dak i Za­greb pre­tvo­r­i­ti u za­dnju ru­pu ci­vil­ne avi­ja­ci­je - za isto vri­je­me dok je ae­ro­drom u Bra­ti­sla­vi, ko­ji je pri­je pe­tna­est go­di­na bio so­ci­ja­li­sti­čki ću­mez po­put on­dašnjeg skop­skog, sad izra­stao u ve­li­ko, eu­rop­sko le­tje­lište. Iz Bra­ti­sla­ve i Prišti­ne le­ti se di­rek­tno u New York. Cro­a­ti je pri­re­pak Luft­han­se, a za­gre­ba­čki ae­ro­drom će u slje­de­ćih go­di­nu-dvi­je po­tpu­no izgu­bi­ti pri­li­ku za ra­zvoj kad se ne­gdje u oko­li­ci otvo­ri pr­va zra­čna lu­ka je­fti­nih, ma­so­vnih avo­i­o­pri­je­vo­zni­ka.
Je­di­na je šan­sa za za­gre­ba­čku zra­čnu lu­ku da se odmah pri­va­ti­zi­ra - a to bi tre­ba­lo uči­ni­ti i s osta­lim ae­ro­dro­mi­ma, te s mor­skim lu­ka­ma i au­to­bu­snim ko­lo­dvo­ri­ma.

Na aero­d­ro­mu, pi­sta, in­sta­la­ci­je i kon­tro­la le­te­nja mo­ra­ju, na­ra­vno, osta­ti u dr­ža­vnom vla­sništvu i pod ja­vnom kon­tro­lom, ali zašto bi glu­pa zgra­da u ko­joj se oba­vlja pri­li­čno je­dno­sta­vna uslu­žna dje­la­tnost, po­put špe­di­ci­je, ali sa sa­mo­ho­dnim te­re­tom, mo­ra­la bi­ti u ja­vnom vla­sništvu? Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Sasvim je ispravno pitanje koje nitko ne pita u hrvatskoj politici, jer ide suprotno njihovim interesima, i javnosti, zašto država treba biti vlasnik aerodroma? Preciznije, kao što i Kuljiš pita, aerodromske zgrade i aerodromskih usluga? To se odnosi na središnju državu i županijske i lokalne vlasti. Ok, pista može biti državna, pogotovo kad je dio i vojnog aerodroma (Zg i Pu). Kontrola leta je državna usluga sa razlogom. Ali održavanje piste i pristaništa može biti izdano kroz konkuretni natječaj u privatne ruke kroz outsourcing. Outsourcing, ako se sjećate, jedan je od jednostavnih, početnih načina privatizacije osnovnih svakodnevnih usluga - uvodi se konkurencija, ljudi je razumiju, te ekonomsku aktivnost stavlja u privatne ruke i van državnih "mediokretiteta." I drugi aerodromi mogu pratiti istim korakom. Korak dalje bi bila potpuna privatizacija zgrade i svih aerodromskih usluga. Zar neke zemlje mogu imati privatno osiguranje i screening letača, a Hrvatskoj je nezamislivo da privatna kompanija ukrcava i iskrcava teret, pa i samohodni?

Nije mi potpuno jasno da li Kuljiš želi privatizaciju zbog nove zgrade ili zbog dizanja konkuretnosti Plesa. Nisam siguran da bi izgradnja nove "velebne" zgrade bila poželjna/isplativa. Takve nove, ahitektski moderne i inovativne, te osebujno ukrašene zgrade lijepo izgledaju u glosy promotivnim brošurama i izbornim plakatima. Ali van toga, nisu ništa više funkcionalne od rudimentarnih, "običnih" aerodrosmkih zgrada. Takvi aerodromi su nepotrebno skuplji, a netko mora platiti.

Što se dogodi je da aerodromska uprava u dogovoru sa državnim vlasnikom (grad ili Vlada) podigne pristanišne naplate avio kompanijama kako bi isplatile troškove izgradnje nove zgrade. Kompanije pak onda podignu cijenu karata običnim putnicima u te destinacije kako bi kompenzirale više aerodromske pristojbe. Trošak izgradnje "novih velebnih" zračnih luka je tako prevaljen na krajnjeg korisnika koji i nema baš velikih koristi od dekorativne, inovativne arhitekture tranzitne zgrade. Takvih slučajeva ima po svijetu. Veliki gradovi poput Pariza i Toronta su izgradili "krasne moderne" zgrade sa mnoštvo umjetnosti po zidovima i hi-tech opremom i prosljedili trošak na avio kompanije, tj. oni na letače. Amsterdamski se držao šturog, sivog, rudimentalnog dizajna i ostao važno čvorište sa mnoštvom jeftinih prijevoznika. Uz veći trošak za putnike dolazi i smanjenje konkurentnosti aerodroma. Manje kompanija je zainteresirano za tu destinaciju ako postoji jeftinije pristanište u regiji, svakako je manje jeftinih prijevoznika koji traže niske pristojbe zainteresirano ili se pak jednostavno smanji broj letova postojećih kompanija.

Prilikom korištenja poreznog novca za izgradnju aerodroma u pojedinim gradovima, treba imati na umu tko sve plaća, a tko sve beneficira od nove zgrade zračne luke Pleso. Besmisleno je i krivo da porezni obveznici Osijeka ili Rijeke primjerice plaćaju izgradnju novog aerodroma u Zagrebu. No to je slučaj svaki put kada Vlada odluči "pripomoći" izgradnji novog stadiona ovdje, sportske dvorane ondje. Većina poreznih obveznika Zagreba koji bi plaćali izgradnju nove zgrade imaju veće troškove od koristi novog "velebnog" aerodroma. Većina građana još uvijek ne leti dovoljno često da bi imala direktne koristi. Njima novi aerodrom nije prioritet. Indirektne koristi su upitne veličine. Uvijek se nađu konzultantske kuće koje će preuveličati vrijednost benefita, kako stadiona, tako i grandioznih aerodroma. I uvijek se nađe političara koji će to iskoristiti.

Zagreb je, čini mi se, u nezavidnoj i konfuznoj poziciji. Premali je grad da bi imao više od jednog većeg aerodroma koji bi se natjecali za promet, a prevelik je da bi bio bez ijednog. Konkurencije gotovo i nema u Hrvatskoj. Bliži gradovi Karlovac, Sisak, Varaždin su relativno mali da služe kao čvorišta iako možda imaju poziciju.

Osijek, Pula, Rijeka, Zadar su predaleko i služe drugačije tržište. (Ne znam koje tržište uopće služi riječki). Budimpešta i Beograd ostaju kao jedina konkurentska čvorišta. Ako Zagreb želi i misli da treba biti veći tranzitni centar za zračni promet jugoistočne europe, ako želi biti u tom biznisu, ako želi privući više prijevoznika i pogotovo jeftinih (pa Croatia nek se natječe), ako želi da se i iz Zagreba leti u NY, onda privatni vlasnik sa jasnim ciljem, interesom, minimalizacijom troškova i fleksibilnim nepolitičkim procesom donošenja odluka je dobar izbor za Pleso.

Video klip je preuzet sa ovog sajta:
Ekonomski pokret Bor

Juče je u Boru ponovo boravio Branko Dragaš predsednik Udruženja Malih Akcionara (UMA).Dragaš je na tribini bio pozvan od malih akcionara Borprometa da ih posavetuje kako da se kao radnici-mali akcionari udruže i da tako udruženi i jači ostvare svoja prava i interese.No,na tribini su bili prisutni i ostali radnici-mali akcionari iz RTB-a Bor,Centroistoka,Rimexa...

Pošto sam prisustvovao tribini dalo se primetiti da su radnici Borprometa dosta neorganizovani i zapravo od momenta kada su se privatizovali ,13-ti Novembar 2003-će, ovo je bio njihov prvi zajednički skup-sastanak gde su konačno digli svoj glas u zaštiti svojih prava!Po priči i tvrdnji radnika Borprometa, privatizacija njihove firme je još jedna prevara u nizu pljačkaških prevara naših DOS-manlija "demokrata".Radnici cu pričali da se sve te prevare mogu i dokumentovati tako da će biti materijala za krivičnu prijavu protiv počinioca ove kriminalne radnje.

Posle proučavanja situacije u Borprometu po Dragaševim rečima,privatizacija Borprometa je "klasična" DOS prevara,"utabana šema" koja se sprovodila u skoro svim firmama koje su se privatizovale u Srbiji,a to je:

1. Kapital firme se višestruko prikaže manje nego što zaista jeste.
2. Samim tim i akcije radnika-malih akcionara su višestruko umanjene.
3. Većinski vlasnici rade šta hoće,sve u svoju korist,a na štetu malih akcionara čija prava kao akcionara uopšte ne poštuju i uvažavaju,a zakon im nalaže da uvažavaju prava malih akcionara.
4. ..itd...itd...po utabanoj šemi...

Firma je na dan privatizacije procenjena na 319.000 €,a akcije su procenjene na vrednost od 400 dinara po jednoj akciji.Posle preseka situacije Dragaš kaže da je Borpromet na dan privatizacije vredeo otprilike pet puta više ( cifra je blizu 2.000.000 €,ali ne sećam se tačno koju je cifru Dragaš rekao) i da svaka akcija vredi 20 €,a ne 400 dinara.

Kada su radnici počeli da postavljaju pitanja Dragašu atmosfera se uzburkala i moglo se čuti da je na samom startu privatizacije Borprometa učinjen krivični prerkršaj,bezakonje...naime,nekoliko objekata u vlasništvu Borprometa nisu ni bili prijavljeni prilikom popisa imovine...!
Slušajući priče radnika,primetio sam da su žene prilikom ovog bunta bile hrabrije,jedna je čak spomenula da su u sali prisutni neki većinski vlasnici "koji se sada cinčno smeju",kaže ona.
Gledao sam s vremena na vreme tokom diskusije na ta dva tipa,pošto je ta hrabra žena uprla pogled u njihovom pravcu kada je ukazivala na njihove cinične osmehe...

Da,dalo se primetiti da se s vremena na vreme cinično keze,ali bogami dalo se primetiti da su imali i široko otvorene i izbuljene oči,a da su im se preko čela spuštali grašci znoja.

Prpa bato...ćuza...!

Naime, dan nakon Mog poslednjeg Unosa, u kome ste mogli Razumeti da sam započeo Intenzivne Pregovore sa Jednom Partijom Prošlosti, iskrsao je sledeći zahtev Jednog Lokalnog Lidera Koji Obitava Ispod Egzotičnog Drveta Svoje Televizijske Stanice (u daljem tekstu: Lider Podno Egzotičnog Drveta): da Web Dnevnik Funkcionera Vladajuće stranke Srbije – Projekat Transparentnosti smesta mora da prestane sa radom ili će se prekinuti Pregovori Koji Još Nisu Započeli. Dinamo Promena me je istog momenta zvao i rekao da mi da prekinem sa Pisanjem kako bi se Takvi Pregovori mogli nastaviti, a sve zbog Vašeg Dobra, Vas – Naših Vernih Podanika. Kako bih Vam ostao Veran, kako bih nastavio Svima Silama da se Borim za Vaše Dobro i kako bih smeo da Vas Pogledam U Oči, morao sam se zaustaviti: Srce me je bolelo jer Vam nisam mogao objasniti zašto sam stao!

Davno bi se Pregovori okončali, ali Dinamo Promena nije hteo da popusti Lideru Podno Egzotičnog Drveta oko prestanka rada Ovog Bloga. Isticano je u Svakom Razgovoru i Debelo Podvlačeno, da je Ovaj Blog nužan za Demistifikaciju Vlasti. Lider Podno Egzotičnog Drveta je isticao da je upravo to problem: važno je da Ova Vlast bude mistifikovana kako bi Ljudi bili srećniji, zarad Svog Sopstvenog Dobra. Argumentacija je bila ta, da bi Ljudi bili veoma nesrećni kada bi znali Šta Se Sve Radi, jer bi tada pomislili da je Sve Ovo Varka: pogrešno bi pomislili, ali tada bi bilo već kasno.

Zbog toga, nužno je da Odmah i Iz Ovih Stopa, Web Dnevnik – Projekat Transparentnosti prestane sa Radom, zarad Vašeg Dobra.

Ovo je Moj Poslednji Unos.

Imali smo Mnogo Dirljivih Momenata, mnogo je suza pušteno sa Obe Strane.

Slatki Život pod Vlašću Vladajuće Partije će se nastaviti, čak i nakon prestanka rada Ovog Bloga, premda ni Vama a ni Meni sada to ne izgleda realno: kako ćemo živeti bez Projekta Transparentnosti?

Pozdravljam Vas – hiljade i hiljade Vas koji ste mi se, na razne načine, za poslednjih godinu dana javljali sa Vašim problemima i sa Vašim nadama i strahovanjima: videćemo se kada dođemo do kraja puta, to jest – Do Izvora Vaskolike Svetlosti: Cilja Strateških Integracija!

Što se tiče toga, još kad bi Adriatic Institut pokrenu blog bilo bi odlično. Do onda, pročitajte članak Nataše Srdoč Samy u business.hr, u kojem analizira posljednje izvješće Europske Komisije, uglavnom negativno za ovu Vladu. (I neki komentari teksta su dobri) Uglavnom već znamo da je pravosuđe loše, procesi slabi i tromi, korupcija velika. (Da li slabo pravosuđe uzrokuje veću korupciju, ili obrnuto?) Kod ekonomske politike Nataša postavlja pitanje: "Je li vodeći motiv ekonomske politike stvaranje efikasnog tržišnog gospodarstva koje će ostvariti više stope ekonomskog rasta odnosno viši životni standard za hrvatske građane ili je motiv ostanak na vlasti?" Gledajući na polet subvencija ove godine odgovor je jasan, ali da li promjena donosi nešto novo? Da li će subvencije, pogotovo zombi poduzećima spasti na EK prihvatljive granice ako SDP dođe na vlast? Ne nadajte se. Prigovori su i na privatizaciju koja nije išla dovoljno daleko i "državna intervencija u privatni poduzetnički sektor ostala značajna." Da li će se to promjeniti sa promjenom vlasti? Koliko znamo SDP ne planira nastaviti privatizaciju. Porezni teret je građana je među najvišima u europi i iznad prosjeka zemalja OECDa, a nismo bogati kao te zemlje. Kako su onda možemo priuštiti visoke poreze i uvođenje novih? Itd itd...

Odlično i ključno pitanja koje Nataša postavlja na kraju je jednostavno: "Je li Vladinim dužnosnicima jasno da su nezavisno i djelotvorno sudstvo, zaštita vlasničkih prava, provođenje zakona, vladavina prava, uspješna borba protiv korupcije na visokoj razini preduvjeti uspješnosti daljnjih reformi i koja je to Hrvatska koja je zadovoljna ovogodišnjim izvješćem?" A odgovor? Da li je nekim drugi dužnosnicima jasno, ako ovima već nije? Lako je deklarirati u kampanji da "nama jest", ali stvarno pitanje je: Da li će imati poticaj to promjeniti?

Vidim priča na Jutarnjem da su dva Splićana, između mnogih ostalih, postali djelomični vlasnici jednog engleskog kluba, Ebbsfleet United. Klub je kupila/preuzela grupa navijača sa website myfootballclub.com. Zakonski, taj website je kupio Ebbsfleet, no novac koji stoji iza website je novac navijača. Ideja je odlična i za jednu Englesku koja je navikla na privatno vlasništvo i jasno definirane vlasničko-menađerske odnose i sponzorstva. A tek za Hrvatske klubove!, gdje su i oni bolji nejasnog statusa što se tiče financija (i privatnog, i državnog, tj. poreznog novca) i vlasništva pa se tako na kraju podvrgavaju političkim manupulacijama gradskih oca.

Ne moramo tražiti primjere toga u Dinamu i Hajduku kao dva najveća koja bi imala ogromne dobiti od jasnog privatnog vlasništva. Manji klubovi iz manjih gradova su jednako, ako ne i više, zakinuti nejasnom, socijalističkom strukturom vlasništva i financiranja. Uzmimo za primjer Pulsku Istru, klub koji je imao sve predispozicije da se natječe u 1.HNL, ali je zbog nesposobnosti i neinventivnosti gradskih oca gotovo pa propao. Grad ne bi klub prodao, niti bi ga financirao; niti bi prodao stadion, niti bi ga dovršio. Traži privatne izvore financiranja koje u Istri hvala bogu ima, ali naravno nitko ne želi financirati klub u državnom vlasništvu. Nejasno je gdje će novac završiti i to je dovoljno negativan poticaj privatnim sponzorima. Slično za Uljanik, koji nije mogao plaćati igrače iako su bili kvalitetni za 1.HNL. Nit se zna tko pije, ni tko plaća, a najviše štete, osim samim potencijalno odličnim igračima, ide stanovnicima, navijačima grada koji su ne samo zakinuti za natjecanja već i kvalitetnom sportskom ponudom u gradu, bilo u Puli ili Zatoku kod Benkovca. Da li je onda čudno da Hrvatska, kao nogmetna nacija proizvodi sve manje novih talenata??

Sve je to priča o poticajima. Jasna vlasnička struktura, kroz izdavanje dionica kao veliki klubovi ili prodaja navijačima poput ove Ebbsfleeta, bi uklonila glupo i štetno-za-svih ponašanje lokalnih vlasti koji još uvijek operiraju u socijalizmu. Vlasnik, bilo da je jedan ili njih 53,000, ima jasni poticaj maksimizirati uspiješnost kluba i tako maksimizirati zaradu kroz veću posjećenost, reklame, nova članstva, prodaju rekvizita, kao i prestiž. Cilj sportskog kluba ne mora nužno biti profit, ali prihod se mora maksimizirati kako bi klub opstao. Uostalom, sve uspješniji klubovi trebaju sve više investicija, a i plaće igrača su sve veće. Za male klubove posebno je bitna posjećenost kao izvor prihoda, kao što smo mogli vidjeti u Puli, kao i moguća prodaja rekvizita. Naravno da je navijačima Dinama ili Hajduka puno bitnija uspiješnost kluba od same dobiti, ali i meni je iako ne navijam ni za jedna od ta dva. Što bolje ti klubovi prolaze, bolje meni kao vlasniku, ako je klub profitabilna organizacija, a i država, lokalna prvenstveno, bi onda imala koristi od poreza na transfere i dobit, umjesto što sada ima trošak.

Pa zašto ne onda spojiti dvije hrvatske strasti - nogomet i dionice? Dinamo, a i Hajduk, bi možda mogli i izlistati na burzi neki postotak dionica. (Iako bi možda bio problem da dionice Hajduka trguju na Zagrebačkoj burzi) Dio bi mogli kupiti navijači, kao u slučaju Ebbsfleeta, a dio neki privatni investitor. Ili bi sve dionice mogle biti prodane navijačima, tj. javnosti. Ovisi od slučaja do slučaja. No, u svakom slučaju lokalne vlasti bi trebale prodati svoje udjele i tako osloboditi porezni novac za ono za što je i namjenjen, svakako ne financiranje raznih NK. Gradovi ionako ne zarađuju na našim NK pa ne vidim razlog zašto ih imaju u svom vlasništvu, samo stvaraju trošak. Vlada ne može naplatiti svoja porezna potraživanja, a nekad ih i ne traži (od transfera igrača kao što smo mogli vidjeti ovo ljeto). Cilj je divestiranje i prepuštanje klubova onima kojima i pripadaju, navijačima, nogometnim enthuzijastima, igračima i investitorima, svakako ne državi. Tako mogu biti samo politički pijuni ili drugim riječima, "dobri" stari kronisam. (Vidi opis bloga) Zar to nije jasno??

Prodaja kluba navijačima, i općenito društveno vlasništvo nad sportskim klubom, nije toliko revolucionarna ideja. Dioničarstvo u takvom slučaju ne znači isto što i dioničarstvo u HTu. Primjera toga ima u svijetu i niti jedan ne podrazumijeva ono što mi "socijalisti" smatramo društvenim vlasništvom - državno vlasnišvo i financiranje. Posljedice toga vidimo u današnjem nogometu. Legendarni Green Bay Packers su jedini profesionali sportski klub u Americi u vlasništvu društva, zajednice. Neprofitabilna su korporacija sa preko 100,000 dioničara koji posjeduju 4,750 000 dionica. Nitko ne može imati više od 200,000 dionica, koje nikada ne rastu u vrijednosti, nema dividende i mogu se prodati samo nazad klubu. Dionice daju pravo odlučivanja i glasanja oko vodstva kluba, upravo ono što navijači žele. Dionice su se prodavale 4 puta u povijesti kluba, zadnji 1997/98. kada je prikupljeno preko $24 milijuna dolara. Samo u prvih 11 dana prodano je $7.8. Dioničari se nalaze u svih 50 saveznih država. To je društveno vlasništvo! Više o povijesti Packersa možete pročitati na njihovim stranicama. Slično je i sa kanadskim Saskatchewan Roughriders. Neprofitabilna organizacija, dionice ne isplaćuju dividendu, ne trguju na burzi, možete ih imati najviše 20 i daju vam glasačko pravo za biranje upravng odbora kluba. U takvim slučajevima, dionice će uistinu kupiti ponajviše navijači. Pa tko najviše viče "dole uprava!"nego navijači.

Jedino što može spriječiti bolji razvoj klubskog nogometa u Hrvata je država, tako da se ne makne u prepusti klubove onima kojima i pripadaju. Upravo ona stara, socijalistička, samoupravna koja je i stvorila problem na prvom mjestu kroz iskrivljene ideje "društvenog" vlasništva sad se treba ukloniti iz onoga što joj nije zadaća. Ideja koju su proveli myfootballclub.com i Ebbsfleet je odlična. Zašto ne spojiti dionice i nogomet u Hrvatskoj?

    Već jednom prije, na pollitici sam rekao da Hrvatska gradi kvalitetne brodove, mi imamo "know how" u inžinjerskom djelu brodogradnje, a jedan moj prijatelj mi kaže da stranci čak misle da gradimo "rolls royce" od brodova. Koliko god sve to možda stoji, brodogradilišta su nam u minusu i veliki uteg na gospodarstvo i razvoj jer ne znamo (ili vrlo lako moguće nećemo) voditi kvalitetan i uspješan poslovni dio brodogradnje. Ne može brodogradilište, kao ni bilo koja druga firma, biti uspiješna i profitabilna ako se posao ne vodi kako treba i ako se ne razmišlja kako ponuditi nove proizvode. Tu su mi nejasna, zapravo začuđujuća, Jurčićeva čuđenja kako to da "se u nas grade najkvalitetniji brodovi, ali s gubitcima, što nije slučaj u svijetu." Pristup brodogradnji je zadnjih godina "možda bio pogrešan."

    Možda? To je ozbiljna ili retorička konstatacija? Da posudim Clintonovo objašnjenje, do sada već poznato svima, i malo ga pomjenim - "It's the business model stupid!" On je pravi uzrok neuspiješnosti naših brodogradilišta u odnosu na svijetska i dok se uzrok ne "sanira" riješenja stalne krize brodogradilišta neće biti. "Hrvatska brodogradilišta se ne mogu identificirati sa suvremenim modelima u svijetu, jer poslovnom strategijom, ustrojem i makro tehnološkim konceptom predstavljaju zastarjeli i davno napušteni model brodogradilišta" kaže u svom radu "Kriza hrvatskih brodogradilišta.." Mladen Klasić. (Preporučam da pročitate, ima 16 stranica) Model koji primjenjuje hrvatska država kao vlasnik brodogradilišta je ostavština prošlog sistema, i.e. nije se mijenjao već 50 godina, osim u određenoj mjeri u Uljaniku. Ono što se uglavnom od političara čuje i što oni riješavaju su simptomi (dugovi, stara tehnologija, slaba produktivnost, oronuli kapaciteti) ne uzrok problema brodogradnje. Razlog tomu jest da ti pravi uzroci nisu dospijeli do većine građana kao istinski razlozi koji nameću vrlo jasne smjerove što učiniti dalje. Smjerove koji nimalo nisu zanimljivi političarima. Zato nam političari, kroz Vladu pravi vlasnici brodogradilišta, i dalje mažu oći sa "riješenjima" koja zapravo na kraju dana idu na štetu čitavog društva i razvoja.

    SDP je preko Jurčića objasnio svoje ideje i namjere za brodogradnju u Hrvatskoj. Prvo brodogradilišta će se sanirati 2008., jer su posljednji put sanirana 2002. No, sanacija u riječniku političara znači samo pokrivanje dugova, što je neispravno. Sanacija ne znači samo pokrivanje dugova, već sveukupno ozdravljenje poslovnog subjekta u pitanju. Mladen Klasić piše, "Iz samoupravnog sustava naslijedili smo shvaćanje, da se poslovno ozdravljenje postiže tek financijskom injekcijom za pokriće akumuliranih gubitaka...Pokrivanje gubitaka donosi tek privremeno olakšanje. Potpuna sanacija uvijek zahtijeva i strukturne promjene." Vrlo je razumljivo da pokrivanje akumuliranih dugova svakih par godina znači da je pravi uzrok koji stvara te dugove ostao isti, netaknut. Koji poduzetnik bi sebe smatrao uspiješnim kad bi čistio dugove svakih par godina, uzimajući novac nepovratno od svoje rodbine? To znači da nikada nije stvarao dobit, već akumulirao gubitke, i kao takav je samo trošak i šteta za svoju obitelj. Sanacija i preživljavanje državnih brodogradilišta se bazira na njihovom financiranju iz državnog proračuna, tj. iz džepova poreznih obveznika. Ta činjenica vrlo polako dopire do svjesti građana, što samo daje političarima mogućnost da i dalje muzu poreznike. Subvencije brodogradnji u 2006. su bile najviše u posljednjih par godina, iznosile su 2.6 milijarde kuna, ili 30% od svih državnih potpora 2006. SDP je objasnio kako planiraju sanirati gubitke; tako da ih stavi sve u jedan fond i "da se njihovo rješavanje prebaci za budućnost." Takav način sanacije postavlja pitanje da li se riješavanje brodogradnje zapravo stavlja pod hipoteku koju će otplatiti buduće generacije? No to ne govori što sa sadašnjim enormnim potporama brodogradnji, kao i drugim sektorima. (I onda će netko da je proračun i time "građani" oštečeni jednokratnom prodajom HTa, dok godišnje političari izdvajaju milijarde iz proračuna za vječne gubitaše i duhove od poduzeća. Eh, ne laje pas zbog sela!)

    No, svejedno i da građani ne prosvjeduju država će se naći u dilemi o ukidanju subvencija, što će najvjerojatnije morati učiniti zbog pristupanja EU. Privatni investitori nisu sigurni i "zaljubljeni" u državne subvencije jer one ovise o političkoj volji i dolaze sa uvijek prevelikim državnim uplitanjem u poslovanje. U zemljama u razvoju pa čak i u siromašnim zemljama strani investitori dolaze samo u industrije/sektore koji imaju zagarantirane državne subvencije. Upitno je koliko će država dalje moći "sanirati" i subvencirati brodogradilišta, jer pristupanje EU zahtjeva ukidanje velikog broja subvencija vječnim gubitašima. Na taj način privlačenje stranih investitora u naša brodogradilišta, zbog dodatne nesigurnosti subvenciranja, je otežano. No, ja sam još uvijek uvjeren da privatizacija određenih brodogradilišta ima potencijala za uspijeh ukoliko se naravno država, i sa strateškim udjelom, makne sa puta novim vlasnicima i njihovom efikasnom vođenju kapaciteta. U obzir bi naravno došlo samo par brodogradilišta, ne sva. Gosp. Klasić je pesimističan i smatra da:

"Hrvatska brodogradilišta su odbila takve ulagače svjesna, da bi za njih to značilo kraj samostalne brodogradnje. Danas više nema interesa niti za takav otkup hrvatskih brodogradilišta, pa bez ikakve dvojbe možemo zaključiti, kako uopće ne postoje izgledi za privatizaciju hrvatskih brodogradilišta u bilo kojem vidu."

    Potom, drugo riješenje koje se predlaže nakon sanacije je objedinjavanje svih 5 brodogradilišta u jednu organizaciju, kako bi postali profitabilni 2008. godine. Do 2012. se niti jedno neće zatvarati, znači SDP se pokrio za vrijeme svojeg mandata. Ni u snovima ne treba očekivati profitabilnost 2008., kroz ujedinjenje pod krovnu kompaniju "Jadran Brod - hrvatska brodogradnja." Tek nakon ujedinjenja (tj. merger and acquisition, M&A) i procesa restrukturiranja je moguće očekivati profitabilnost. M&A je dugotrajan proces, ponekad čak i par godina dok se ishod manjih troškova, veće produktivnosti i profitabilnosti i pozicije na tržištu zbog dobivene sinergije postigne. Nije nimalo jednostavan projekt ili sa automatskim dobicima. Danas se još uvijek u poslovnim školama i stručnim krugovima debatiraju posljedice M&A, njihove isplativosti i korisnosti za vlasnike u mnogim slučajevima, kao što postoji i niz visokoprofilnih slučajeva loših posljedica M&A. Jedan od problema koji bi mogao zadesiti Jurčićev Jadran Brod jest da je on već postojao, što je Jurčić siguran sam svjestan. Uputno je promatrati to najavljeno objedinjavanje i vidjeti sličnosti (ako postoje) sa prošlim. Evo kako Mladen Klasić to opisuje:

Sredinom šezdesetih vodeći čimbenici tadašnje Republike Hrvatske potakli su integraciju jadranskih brodogradilišta u Združeno poduzeće Jadranbrod i u političkoj pripremi smijenili vodeće kadrove u tri velika brodogradilišta. Unatoč svemu prevladali su lokalnih političkih interesi, pa iz statuta udruženog poduzeća izostaje centralno upravljanje i racionalizacije, koje se u integracijama podrazumijevaju, kako bi se očuvala autonomija svakog od brodogradilišta. Integracija je izgubila svaki smisao, jer su brodogradilišta nastavila autarhičnim razvojem i u to vrijeme bilježimo paralelni razvoj tvornica diesel motora u tri najveća brodogradilišta, dok je funkcija Udruženog poduzeća Jadranbrod bila svedena na granskog udruženja za lobiranje interese članica pri institucijama bivše države

    Tim rečeno, ideja nije za baciti i svakako da predstavlja svježi potez u brodogradnji. No, bez temeljnog restrukturiranja poslovnog modela brodogradilišta, samo njihova integracija neće omogućiti preživljavanje i dugoročno uspiješno poslovanje. Postojeći model je neadekvatan, zastario po poslovnoj strategiji i tehnološkim konceptima, u biti vjerovali ili ne u 21. stoljeću ostavština samoupravnog socijalizma. Odlikuju ga visoki fiksni troškovi zbog prekomjerne zaposlenosti i neiskorištenih, "jalovih" kapaciteta i izgradnja brodova na više navoza. Vjerojatno najveći problem je visok stupanj autarhičnosti, tj. težnja ka samodostojnost brodogradilišta karakterizirana sa brojnim kapacitetima koje je nemoguće iskoristiti u većini slučajeva. Racionaliziranje takvog stanja ostavilo bi neke kapacitete koji mogu opskrbljivati sva brodogradilišta, a druge bi se ugasilo. Hmmmm, koji političar ima hrabrosti i znanja to napraviti? Niti jedan u Hrvatskoj. Objašnjenje:

"Sindrom autarhičnosti je naslijeđe samoupravnog socijalizma i glavna prepreka za ostvarenje niza racionalizacija i sinergijskih efekata, koji se postižu specijalizacijom kapaciteta u okvirima poslovno i tehnološki integrirane cjeline. Ovakvo stanje ističe promašenost državnog vlasništva. Država iako je jedinstveni vlasnik svih brodogradilišta zbog iracionalnih političkih motiva nije u stanju pokrenuti ono, što bi svaki privatni vlasnik u tom položaju bilo gdje u svijetu proveo bez oklijevanja."

    Model kojem se naša brodogradilišta trebaju prilagoditi i koji je za nas jedini moguć jest model montažnog brodogradilišta. Drugi svjetski model je onaj korejskih i japanskih brodogradilišta, tvornice brodova. (Valjda treći u svijetu je hrvatski model. Šala.) Montažna brodogradilišta, kao i azijske "tvornice", se odlikuju efikasnim outsourcing-om kojim drže ključne troškove što je manjim moguće, tj. jalovi kapaciteti su nepostojeći. U montažnim, to se postiže niskim fiksnim troškovima sa kvalitetnim krugom kooperanata i dobavljača, tj. specijaliziranih proizvođača i dobavljača opreme, koji su angažirani samo onda kad su i potrebni, za razliku od postojećih kapaciteta koji stvaraju trajni trošak kad su neiskorišteni.

    Osim Uljanika, druga brodogradilišta su u proizvodnji standardiziranih brodova (tankera) gdje su izloženi oštroj konkurenciji Južne Koreje, gdje je cijena broda daleko ispod cijene broda u brodogradilištima EU, a kamoli nas. Zbog toga naša brodogradilišta moraju napustiti izgradnju tih brodova, što naravno ne ide preko noći. Ono što mogu i trebaju graditi jest brodove za posebnu namjenu, nešto što je Uljanik već napravio. To je moguće samo preustrojem sadašnjeg modela u model montažnih brodogradilišta. Upravo zbog toga, ali i smanjenja nepotrebnih zaposlenika, Uljanik je relativno uspješno brodogradilište. Kako bi se brodovi posebne namjene mogli uspiješno (profitabilno) graditi, sadašnji oronuli autarkični model mora se napustiti i brodogradilišta se trebaju restrukturirati po montažnom modelu, "lišen svake autarhije." Da bi do togla došlo, političari koji se u izbornim kampanjama vole razbacivati obećanjima i raznim riješenjima, a koji su stvarni "vlasnici" sudbine brodogradnje, trebaju javnost suočiti sa stvarnošću, što znači:

• koncept montažnog brodogradilišta bitno smanjuje broj zaposlenih i opseg fizičkih kapaciteta u svakom od brodogradilišta. To je u skladu sa iscrpljenim domaćim resursima, nakon što lokalno stanovništvo odbija teška fizička zanimanja u brodogradilištima!
• udio uvozne komponente u proizvodnji plovila donekle će porasti sukladno povećanju integralne kooperacije pretežno inozemnih dobavljača. Dobavljači oslonjeni samo na domicilnu potražnju ne mogu se održati!

    Hrvatska brodogradnja se nalazi pred velikim strukturalnim izazovima, ne cikličnim gdje samo krpanje rupa može pomoći. Na početku sam rekao da je sadašnji poslovni model pravi uzrok stalne krize naših brodogradilišta. Ali, tko upravlja reformom sadašnjeg ustroja ili njegovim zadržavanjem? Naravno, Vlada i političari. O njima ovisi da li će provesti dalekosežna promjena brodogradnje, koja znači promjena ustroja i kapaciteta, ili će se ostati na sadašnjem neracionalnom modelu gdje brodogradilišta "preživljavaju tek uz izdašnu pomoć hrvatske države, koja nažalost i danas privredom u državnom vlasništvu upravlja povodeći se kriterijima promašenog sustava bivše države i preuzima sve veći teret na državni proračun." Več više puta rečeno na ovom blogu, za to treba imati lidere a ne populiste, bilo s lijeve ili desne strane, na vlasti.

Zaduženje Moje Sekretarice i Moje Ličnosti tamo biće da se sastanemo sa Lokalnim Liderima Stranke kako bi preneli uputstva samog Predsednika u vezi sa borbom za Dobrobit Zemlje.

Još koliko juče nisam znao da će biti ovakvog razvoja situacije. Imao sam od našeg poslednjeg kontakta više Važnih Sastanaka na kojima se dosta Raspravljalo, posebno oko Modaliteta Privatizacije Jednog Državnog Monopoliste, ali ništa još nije rešeno pošto postoje nezadovoljne strane koje tvrde da je nužno da Zainteresovani Kupci povedu računa o školovanju naše dece, jer bi tako jednu Veliku Brigu skinuli sa naše Grbače i omogućili nam da bolje obavljamo posao u Interesu Građana. Međutim, ovi Zainteresovani Kupci Jednog Državnog Monopoliste nisu zainteresovani za Interese Građana, pa su Zamenili Tezu i bacili „buvu“ da je to zapravo Korupcija. Mi smo se svi zgrozili i zaprepastili, jer je očigledno da je naš cilj Dobro Poreskih Obveznika i da smo spremni da se žrtvujemo i da čak i brigu za našu decu (što smatramo svi skupa Počasnom Odgovornošću) prebacimo na Nekog Drugog da bi Građanima bilo bolje. Neki od nas su se veoma uvredili jer su se i Njihovi Očevi (između ostalih i Moj Pošteni Otac) takođe brinuli o Narodu na taj način, pa umalo nije izbio i fizički obračun sa Predstavnicima Zainteresovanih Kupaca.

Sinoć, pak, Jedan Prijatelj Mog Sina me je skoro sat vremena ubeđivao kako je Ovaj Blog, Moj Projekt Transparentnosti, zapravo jedan oblik Rijaliti Šoua. Kakvo je Vaše Mišljenje o tome? Ima li nekoga među Vama koji ima neko mišljenje o tome? Ako ima, molim Vas, da to raspravimo u komentarima. Pošto ja neću biti u mogućnosti da učestvujem u tome do sredine iduće nedelje, možda će neki Vaš komentar završiti u karantinu, i čekati na moje odobrenje. Ali, neka Vas to ne uznemiruje. Izvršićemo rekapitulaciju kada se vratim.

I za kraj, posle ovog Napornog Izveštaja iz Visoke Politike, jedan kuriozitet. Ovo je jedan od posetilaca Mog Bloga ukucao u nekom pretraživaču i našao Nas: “šta je namiguša“. Izrazito sam zadovoljan Inteligencijom Naših Korisnika Interneta i njihovim ljubopitstvom. Ko pita, ne skita, zapamtite to, Dragi Moji i Još Draže Moje.

Boraveći početkom nedelje na Rečnoj Jahti Jednog Funkcionera Druge Vladajuće stranke Srbije, sa Svojom Novom Sekretaricom, shvatio sam da i život nas Stranačkih Funkcionera i Državnih Službenika može biti prijatan. Vreme je bilo divno i ceo dan je protekao u Lepoj Atmosferi. Malo Bolje smo se Upoznali sa Mojom Novom Sekretaricom, i Moja Ličnost i Ličnost Mog Kolege, i shvatam da sam napravio pravi izbor. Moja Supruga ju je nazvala Namiguša, pošto je Moj Sin ispričao kako su se prvi put upoznali, ali ne treba da se obazirete na to, pošto je i Moja Majka takođe Moju Supruga nazivala Namigušom.

Nedavno sam pročitao da je Jedan Veliki Šmeker i Dasa, inače Zvezda Najvećeg Rijaliti Šoua, Voditelj Na Jednoj Velikoj Domaćoj Televiziji, bio u Nekoj Diskoteci u prisustvu Izvesne Plavuše. Moram da negiram insinuacije koje su se potom pojavile, kako je to navodno ista ona Plavuša koju je jedno vreme Upoznavao Moj Sin. To nije Ona, i On me je zamolio da negiram pisanja u Tabloidnoj Štampi povodom toga, ali mi je takođe rekao da napišem da je i nju svojevremeno Upoznao.

Sredinom nedelje ponovo se okupio Jedan Nezvanični Koordinacioni Odbor za Privatizaciju Jednog Domaćeg Giganta. Na sednici su prisustvovali sve sami Domaćini i Pošteni Pregaoci koji su izrekli zahvalnost Poverenicima Jednog Našeg Prebogatog Biznismena za divan letnji odmor koji su proveli širom sveta samo zahvaljujući Retkoj Dobroti i Širokogrudosti i Poštenju njihovog Gazde. Istaknuto je da će se na sledećem sastanku diskutovati o daljem toku Privatizacije i da će Javnost o svemu biti obaveštena, izuzev o Stvarima koje bi ugrozile sam tok Privatizacije, a da je sada najbolje da se svi Povučemo u Funkcionersku Kafanu gde ćemo proslaviti ponovno viđenje.

Pomalo opijen od tog Slavlja i veselog raspoloženja, željan da učinim Neko Dobro Delo, zvao sam svoju Novu Sekretaricu i predložio joj da joj Pokažem Svoj Apartman u Jednom Poznatom Beogradskom Hotelu, što je Ona i prihvatila.

Juče sam sreo Jednu Poznanicu, Suprugu Jednog Funkcionera Vladajuće stranke Srbije, koju sam takođe sreo u Akapulku i sa kojom sam se (nakon što sam lupio Šakom o Sto Mojoj Tadašnjoj Sekretarici) Pristojno Provodio. Sada mogu da Vam odam tajnu: Dotični Kolega Funkcioner je za to saznao putem Izvesnih Kanala i odlučio da se sveti. Nije mi poznato šta je Njegova Supruga tražila sama čak u Prekookeanskoj Stranoj Zemlji, ali znam da je bila veoma Pristojna i da smo se Razumeli i da smo se Podrobno Upoznali. Divna Jedna Žena i Verna Supruga koja ne zaslužuje onakvog Dripca za Supruga. Rekla mi je da planira da se razvede i pozvala me je na Piće u svoj stan u Centru Beograda, koji je nasledila od oca i koji je samo njen. Zaista, Divna Žena.

Taj citat je iz knjige prof. Emanuela Savasa Privatization and Public-Private Partnerships, izdanoj u novoj verziji 1999. godine na stranici 284. Knjiga je obavezno “štivo” u vezi privatizacije diljem svijeta. Ta i druge njegove knjige prevedene su na 22 jezika. Prof. Savas je jedan od najvećih autoriteta za privatizaciju u svijetu. Da li smo mi u Hrvatskoj ikad čuli za njega? Ne, javnost vjerojatno nije. Ta knjiga ili koja druga njegova nisu nažalost prevedene na hrvatski, no naši stručnjaci za javne poslove koji govore engleski vjerojatno jesu čuli za njega. Da li mi u Hrvatskoj znamo za ovaj citat iako nismo pročitali knjigu ili čuli za dotičnog profesora? Nažalost, znamo.

Ja sam imao priliku razgovarati sa Prof. Emanuel S. Savas-om, jednim od prvih experta i općenito “pionira” u području privatizacije. Zapravo, mnogi ga smatraju jednim od intelektualnih očeva privatizacije i najvećim zagovornikom outsourcinga. Malo ću se korigirati i reći, kao što Savas kaže, da su intelektualni temelji privatizacije postavljeni od ekonomista Milton Friedman-a, a 1969. riječ reprivatization je upotrebljena po prvi put od strane legendarnog profesora managementa Peter F. Drucker-a. [Riječ privatization je prvi put ušla u Webster's New Collegiate Dictionary 1983. godine.] Upravo u to vrijeme, neovisno, Savas je, služeći pod gradonačelnikom New Yorka John Lindsay-em između 1967. i 1972., otkrio zanimljive razlike između javnog i privatnog sektora u pružanju usluga. Ponajviše, da je privatni sektor znatno jeftniji i puno efikasniji od javnog. Dužnosnici New Yorka su u to vrijeme nastojali poboljšati "performanse" gradskih usluga koje su bile u znatnom padu. Savas je indentificirao nedostatak konkurencije u javnim uslugama kao uzrok, što je zapravo značilo da su se municipalne usluge ponašale kao monopoli. Ovakvi zaključci danas u 21. stoljeću ne zvuče kao izuzetni, već očekivano normalni. No, ne zaboravimo da se ovdje radi o kasnim 1960tima, vrijeme neupitne ispravnosti ideja o "znanju i sposobnosti države i regulacije" naspram tržišta koje "ne zna" kao i vrijeme booma socijalizma u svijetu. Savas je predlagao ugovaranje sa privatnim firmama kao pragmatičnu politiku razbijanja javnih (gradskih) monopola i tako poboljšanja troškovne efikasnosti i kvalitete javnih usluga.

Tim otkrićima i radom u '70tima počela je debata oko privatizacije u javnoj administraciji i ekonomskim krugovima. Njegova prva knjiga o teoriji privatizacije i empirijskim istraživanjima, Privatization: The Key to Better Government, izdata je 1987. i ostaje kao jedno od najutjecajnijih djela u području privatizacije. Nakon rada za grad New York, postao je direktor Centra za Studij Države (Center for Government Studies) na Sveučilištu Columbia, od 1972. do 1981. Godine 1981. Predsjednik Ronald Reagan ga je postavio kao Assistant Secretary, Department of Housing and Urban Development. (Mala zanimljivost: Na dan atentata na Reagana, prof. Savas je bio sa predsjednikom malo prije toga i kad je njegova žena čula da je još netko upucan odmah je pomislila na njega. Ah žene.) Danas je profesor na poznatoj School of Public Affairs, dio Baruch Collegea, City University of New York. 2005. godine imenovan je jednim od "Velikih Pridonositelja Javnoj Administraciji" na listi zajedno sa Woodrow Wilsonom.

Ovo je razgovor koji sam imao sa njime prije neki dan. Rečenice u bold i itallic su moji komentar i naravno pitanja.

Cro: Znam da ste putovali i predavali u Jugoslaviji. Gdje i o čemu?

Prof. Savas: Predavao sam u Jugoslaviji u tri prigode. Posjetio sam Dubrovnik dva puta i prisustvovao na dvije konferencije u ranim '80tim. Tema je bila privatizacija i javne usluge i tijekom dva tjedna, koliko su trajale konferencije, mi bi održali nekoliko govora i diskusija. Konferencije u Dubrovniku je organizirao prof. Rajko Tomović sa Sveučilišta u Beogradu. (Prof. Savas izgovara srpsko-hrvatske riječi koje zna, poput konkurencija, savršeno. Valjda jer je dosta radio u istočnoj Europi.) On je stvarno uradio odličan posao dovodeći mnogo ljudi iz raznih zemalja tamo kako bi diskutirali pitanja iz javnih poslova. Lokalni stanovnici su bili dosta iznenađeni s obzirom da su tamo bili amerikanci, rusi, englezi i diskutirali ovakve stvari zajedno. Jednom prilikom sam odletio iz Dubrovnika u Beograd. Tamo sam održao lekciju Gradskoj Skupštini o privatizaciji i sljedeći dan sam osvanuo na naslovnici lokalnih novina. Mislim da se su se zvale Komunist ili tako nešto. (smijeh) Gradonačelnik je dao instrukcije svom vozaču da me odvezu u posjetu u Sarajevo. Nakon popodneva razgledavanja i prekonoćnog ostanka, gradonačelnik Sarajeva je rekao svom vozaču da me odveze nazad u Dubrovnik. Bili su jako ljubazni prema meni.

Cro: Ovo je van teme, ali koje je bilo vaše mišljenje na tim posjetama?

Prof. Savas: Bio sam jako impresioniran viđenim. Posjetio sam Sovijetski Savez mnogo jer sam bio američki direktor Sovijetsko-Američkog Projekta za Upravljanje Velikim Gradovima. To je bio program uspostavljen pod Brezhnev-Nixon deténte ugovorom tijekom hladnog rata kako bi vidjeli gdje (oko čega) možemo surađivati. Usporedno sa njima, u Jugoslaviji si se osjećao kao u kapitalističkoj zemlji. Sovieti nisu imali ni telefonske imenike i objašnjenje je bilo da ako želiš nazvati nekoga koga znaš, znaš i tele. broj, tako da što će ti imenik? To je bilo u '70tim. Kad sam htio zvati svog cina iz Moskve morao sam napraviti rezervaciju za međunarodni poziv tri dana unaprijed! To nikada nije bio slučaj u Jugoslaviji. U Dubrovniku sam uzeo rent-a-car za sebe, prijatelja iz Rusije i Britanca jer smo se htjeli voziti po obali. Rus je jednostavno bio zapanjen da sam pokazao komad plastike (kreditnu karticu) i odvezo se sa novim autom iz Avisa. On nikada nije vidio tako nešto. Nikad se nisi osjećao kao u opresivnoj diktaturi u Jugoslaviji, uspored sa SSSR-om.