Inflacija cijena hrane je dosegla godišnju stopu od 11% u 24 zemlje u razvoju 2007. godine, nasuprot 4.5% stopi u 2006. Hrvatska Vlada nije jedina koja se sjetila rješavati problem viših cijena hrane kroz dogovore i pritiske na trgovce i praćenje cijena kroz "Povjerenstva." Možda je baš dobila ideju od Malezije koja je kreirala National Price Council za praćenje cijena i telefonsku liniju za žalbe. No, naša Vlada zasad još uvijek nije odlučila direktno kontrolirati cijene trgovaca ili ih smrzavati poput zemalja kao Argentina, Venezuela, Meksiko, Tajland, Kina, Rusije. Rusija zamrzava cijene kruha, jaja, mlijeka; Kina uvjetuje da proizvođaći traže dopuštenje od države prije podizanja cijena; Tajland kontrolira cijene ulja i pašte. Kod nas se ide na "dogovorno smanjenje" koje može imati samo privid bolje situacije. Zamrzavanje cijena - stara i loša taktika - bi imalo još gore posljedice za inflaciju jer bi stvorile pritisak da cijene skoče kad se ograničenja uklone i tako povećale inflatorna očekivanja javnosti. Uz to, pošto cijene djeluju kao signal, ukoliko su kontrolirane remete promjene u ponašanju potrošača koje mogu smanjiti inflaciju - potrošači bi zamjenili skuplje proizvode za one jeftinije. Upravo to se događa sa cijenom naftnih derivata koje mnoge zemlje subvenciraju, pojeftinjuju i tako potiču veću konzumaciju. Dugotrajne posljedice kontroliranja cijena će dodatno poremetiti poljoprivredno tržište, koje već pati od nedostatka oranica i opskrbe vodom, naštetiti proizvođačima napuštanjem nekih usjeva za visoko-subvencirane sirovine biogoriva (kukuruz, šećerna repa) uz stalno rastuću potražnju za hranom iz razvijenih zemalja.

• EU entry negotiations began in Oct 2005 and have progressed w/o major disturbances; thus far, negotiations have been opened on 14 of 35 chapters with two already completed
• Erste Bank: Sees current government's goal of a 2009 entry as overly optimistic; as long as EU negotiations remain on track, expects Croatia will most likely enter the EU in 2010-11
• EIU: Most problematic short-term issue is Croatia's support for a fishing and ecological zone in the Adriatic (known by its Croatian acronym, ZERP), which has brought Croatia into diplomatic conflict with EU members Slovenia and Italy
• FT: The Croatian Peasants’ party (HSS), which holds the tourism and agriculture ministries, could obstruct negotiations on some of the toughest chapters in the country’s EU accession talks, casting even greater doubt on Croatia's EU entry by the end of this decade
• European Commission: Pointed out Croatia has made efforts on almost all chapters, but also stressed that further efforts are needed, especially in improving judicial capacities, fighting corruption, and the conduct of structural reform
• CPB: Consumption per capita in Croatia is estimated to rise by about 2.5% as a result of EU accession, while GDP per capita could rise by as much as 8%.

Analysis Erste Bank - Jan 25, 2008

Croatia Country Report

Analysis European Commission - Nov 06, 2007

Croatia 2007 Progress Report

Analysis Economist Intelligence Unit - Jan 30, 2008

Croatia/EU politics: Between a fish and a hard place

Research CPB Netherlands Bureau for Economic Policy Analysis - Arjan Lejour, Andrea Mervar, and Gerard Verweij - October 2007

The economic effects of Croatia's accession to the EU

BlogsFistful of Euros Edward Hugh - Nov 26, 2007 (Scroll down)

Croatia and Economic Sustainability in Eastern Europe

News Financial TimesNeil MacDonald - Jan 12, 2008

Croatia set to form coalition government

News BloombergJames G. Neuger - Nov 21, 2007

EU Doubts Croatia's Goal of Winding Up Entry Talks During 2008

Innovative Thinking for European Business

By Edmund Phelps

Published: December 16 2007 18:36 | Last updated: December 16 2007 18:36

The great ideas about enterprise and society were all European. Ancient Greece began humanist conceptions of the good life. Italy evolved a culture of practical knowledge and artistic creativity for business ends.

Britain’s property rights and rule of law enabled the rise of a commercial society. French thinkers celebrated entrepreneurs for inventing the new, and contrasted their usefulness with that of businesses that merely vied for political patronage. Germany pioneered finance capitalism with its big banks and giant companies.

The thinking bore fruit. By the last decades of the 19th century, Europe’s business was humming and productivity was growing at record speed – both powered by unprecedented innovation. For this intellectual heritage, Europe has earned the gratitude of the world.

Yet European ideas hostile to capitalism also arose.

In the 20th century, they shaped on the continent a system that was a giant step backward – a set of values and institutions that has been badly lacking in internal dynamism and stultifying, save when external opportunities lit the way.

At the core of this reaction were the tenets of corporatism: a tradition of “solidarism”, originating with the corporazioni of ancient Rome and the medieval guilds, inspired the formation of industrial unions and employer confederations. These combines operate against entry of the outsider with an innovative idea for starting a new company and instil uncertainty even for incumbent enterprises.

A desire for order led to virtual unanimity being required among “stakeholders” and the “social partners” for a change to be allowed. The number of permissions needed by a start-up – reaching 21 or so in Italy – has become a measure of the veto powers arrayed against innovation. In Germany’s co-determination, a labour representative guards against innovations that would cause job cuts. There is no one to vote for innovations that create jobs in the economy as a whole.

An ethic of egalitarianism deterred the individual from deviating from his or her group or the society lest he or she end up standing out from the rest. This could only have damped the entrepreneurial spirit.

A distaste for “money-grubbing” led many young people to prepare for the public sector or to manage the family business rather than start a new one.

An attitude called “scientism” deriving from the rationalism of the French Enlightenment saw the speculations of entrepreneurs and traders as worthless and held that rational economic policy demanded a co-ordinating role by the state – indicative planning and some key state enterprises.

The corporatist tenet that companies are arms of the state for the good of society was also inimical to dynamism. It caused owners and managers of a company to fear that oversize profits would make it a target of politicians. It led to a system of patronage in which companies strove more for the “rents” from winning non-competitive government contracts than for profits from successful innovations. It also led to state protection of threatened companies through tax relief, tariffs and bars to competition. Whole industries were subsidised as “national treasures”.

Making companies into a protected preserve led them to become social clubs in which only those with connections were let in. In such circumstances, employees disliked taking orders and felt uncomfortable giving them. Flexibility and rapid response suffered.

Companies remained private, with concentrated ownership of shares, rather than listing on the stock exchange. Relational banking was the norm. Can the continent, with this legacy, regain high dynamism so as to lift its employment, productivity and spirits?

A state-led transformation of the economy would have the daunting task of identifying dozens of reforms that give hope of large gains. The political task would be to persuade the public that, in the last century, it went wrong: it can expect that the front-loaded costs incurred in restructuring would be repaid many times over – for those with their careers ahead of them, at any rate. The state cannot do it all – even if it wanted to.

Now it is said that the corporate sector has the power to transform itself, which it is about to show. However, if the interests of owners and managers did not lift economic performance before, why should those interests raise performance now?

The general argument is that globalisation, in widening foreign trade and foreign investment flows, heightens pay-offs from better-performing economic structures. Moreover, the contact of continental companies with Anglo-American capitalism can make vivid to them some ways by which they can pull up performance.

For me, the key point is that globalisation has opened markets for the launch of continental European innovations – and these new markets have fast growth rates. This will create jobs and speed growth.

Time will tell how innovative the continental companies will become. Many companies may have to struggle in unreceptive domestic markets. Some managers may shun the risks and shareowners may fail to organise carrots and sticks to motivate managers.

Finally, one wonders how large the gains can be without the revolution in workplace attitudes that high dynamism requires.

The author is director of the Centre on Capitalism and Society, Earth Institute, Columbia University, New York. He won the Nobel Prize for economics in 2006

Copyright The Financial Times Limited 2007

Konkretne zemlje JIE na koje se rad fokusira su Bugarska, Hrvatska, Rumunjska i Srbija jer su te zemlje najviše integrirane u globalna financijska tržišta i tako najizloženije promjenama osjećaja investitora. Rad je u grubo podjeljen u dva djela, dva ključna pitanja:

• Koliko su ozbiljni rizici održivoj konvergenciji prihoda u JIE? (Misli se na konvergeniciji prihoda JIE ka levelu prihoda EU)
• Što političari (zakonodavci) mogu učiniti da bi osigurali održivi rast? Znači, koje distorzije možda povećavaju ranjivosti, te dobre i loše strane određene politike koje bi smanjile rizike za ekonomski rast, rizici koji mogu biti potaknuti ranjivostima.
  

Rizici i ranjivosti (ili povredivosti) nisu ista stvar. Ranjivosti su karakteristike određene ekonomije koji je mogu učiniti naklonjene financijskim šokovima. Rizici su događaji (kretanja u kamatnim ili valutnim stopama, externi šokovi, kriva ekonomska politika) koji mogu otkriti ranjivosti. Ti događaji se mogu ostvariti zbog ranjivosti ili nekih vanjskih šokova. Na neke svjetske događaje koji mogu imati utjecaj na nas (hipotekarni krediti u Americi) Hrvatska nema utjecaja i sasvim je svejedno tko je na vlasti. Ja ću sada predstaviti drugu točku iz rada, u slobodnijem prijevodu, ne doslovce riječ po riječ. Baš zato jer su kod nas izbori i jer smo obasuti obećanjima o rješavanju svih silnih problema kroz državnu intervenciju, što na kraju dana znači moguću fiskalnu ekspanziju, treba pogledati što se može i mora učiniti, tj. koje instrumente i politike država može koristiti. Pretpostavka je da probleme i ranjivosti već znamo; vanjske neravnoteže - deficit tekućeg računa i relativno visoki vanjski dug. No ja ću i o tome pisati za koji dan, na bazi ovog rada. Sve navedeno se odnosi na sve zemlje u radu, neke više neke manje, ali ne isključivo na Hrvatsku.

Znači, kako rad na str. 24. pita, Što bi stvaraoci (ili tvorci) politike treballi učiniti oko ranjivosti u zemljama JIE kako bi osigurali održivu konvergenciju? Vanjske ranjivosti su značajne - veliki deficit tekućeg računa i visoki vanjski dug - i uglavnom rastu. Veće su i od drugih novih tržišta, iako manje od Baltičkih zemalja. Vjerojatnost naglog zastoja (tkz. sudden stop) je povećan i raste u djelovima JIE. (sudden stop znači nagli i veliki zastoj priliva međunardonog kapitala.) Iako faktori povezani uz integracije u EU umanjuje te rizike, ranjivosti ne mogu rasti unedogled i regija je osjetljiva na nagle zaokrete svjetske ekonomije ili ostale "okidače" koji mogu stvoriti velike korekcije i duži period sporog rasta.

Odgovor adekvatne politike na takvo stanje je opravdan. Pošto je teško praktično znati kada su ranjivosti poput snažnog rasta kredita ili deficita tekućeg računa dio equlibriuma ili rizik stabilnosti, razborito je poduzeti mjere kako bi se osiguralo od rizika. Izazov je indetificirati politike koje će umanjiti ranjivosti, dok će usporedno minimizirati štetu rastu, uključujući kroz stvaranje novih distorzija. Osim zdravog makroekonomskog managementa, politike bi morale smanjivati distorzije koje stvaraju ranjivosti.

Pod A) Razborita makroekonomska politika ostati će ključ ka daljnjoj stabilnosti. Znakovi pregrijavanja ekonomija JIE su vidljivi i pogoršavaju ranjivosti. Fiskalna ekspanzija bi bila nerazumna u ovakvim situacijama, pogotovo kad sredstva iz fondova EU dolaze u određene zemlje. I Hrvatska bi mogla uskoro dobiti veća sredstva od sadašnjih predpristupnih fondova. Upitne su i vrijednosti valuta i rizik precijenjenosti za neke valute, no dokazi su mješani. Vlade država trebaju razmotriti sljedeće politike:

• Izbjegavati procikličku fiskalnu politiku, tj. državno trošenje za vrijeme snažne ekonomske ekspanzije i pri vrhu poslovnog ciklusa. Ovo je "glavna linija obrane" za države JIE. Jedan citat iz rada (str. 25) "Čini se da ima mjesta za fiskalno stezanje, pogotovo u Hrvatskoj i Srbiji, dok priliv povezan uz ulazak u EU to čini puno težim u Bugarskoj i Rumunjskoj." Oni dobivaju silna sredstva iz EU fondova, pa ih moraju potrošiti negdje. I mi ćemo ih morati potrošiti, zato sada treba stisnuti rashode proračuna. Potrošnja u dobrim vremenima bi trebala biti usmjerena u reforme dugoročne javne potrošnje (mirovine, zdravstvo, subvencije), da nam ne bi drugi morali doći i natjerati nas na reforme, zbog krize ili lošeg stanja. Onda će nam naravno oni biti krivi jelda? HDZova politika smanjenja deficita je u tom pogledu dobra, no potrošnja još uvijek raste brzo i ide u projekte tipa Pelješac -most koji su sada totalno nepotrebni i dubiozne koristi za gospodarstvo. Kako kaže rad "Sektoralno usmjeravanje sredstava EU fondova iz građevinskog u razvoj ljudskog kapitala može smanjiti pritisak na pregrijavanje." Jel' Pravo u Zagrebu dobilo novu zgradu ili su predavanja još na krovu?? Ni SDPu ne ide u prilog najave o silnim milijardama kuna potrošnje i povećanju državnog deficita, to će trebati korigirati ako dođu na vlast. U Veljači je Jurčić najavljivao povećanje deficita kao "najjeftiniji oblik financiranja" restrukturiranja gospodarstva.
  
• Bitno je i zadržavanje (usporavanje) rasta kredita. Tamo gdje monetarna politika omogućava, trebalo bi povećati kamatne stope. No to može i privući više investicija kao i usmjeriti kreditiranje na zajmove denominirane u stranim valutama. Druge opcije, pogotovo u zemljama kao Hrvatska koje nemaju potpunu monetarnu neovisnost, su povećanje rezervnih stopa ili ciljanje bankovnog posuđivanja u stranoj valuti. HNB provodi takvu politiku, iako rad napominje da je efikasnost takvih mjera dubiozne učinkovitosti. Ipak, čini se da HNBova politika ima pozitivnog efekta.
  
• Još jedna poželjna mjera je akumulacija međunarodnih rezervi, kao kupovanje osiguranja protiv kriza. Visoke rezerve mogu smanjiti vjerojatnost krize kao i obeshrabriti spekulacije protiv domaće valute. Negativna strana velikih rezervi je da one ne zarađuju velik (ili uopće) prinose i nema lakog pravila određivanja optimalnog level. Nekakvo opće prihvaćeno pravilo, Greenspan-Guidoti Rule, je da reserve pokrivaju sav kratkoročni dug, ili dovoljno kao osiguranje bankovnih depozita. Azijske zemlje su akumulirale rezerve i iznad levela koji se smatraju dovoljni kao osiguranje.
• Strukturalne reforme se i dalje moraju provoditi u zemljama JIE. Bez daljnjih reformi institucionalne slabosti izražene u zemljama koje su tek pristupile EU pozitivno utječu na mogućnosti krize kao i njen intenzitet ako se dogodi. Reforme tržišta rada, poslovnog okruženja, pravosuđa, privatizacije. Sve bi to omogućilo bolju alokaciju resursa i veću produktivnost, što kao posljedicu ima veću konkurentnost, veći izvoz i manji pritisak na potencialnu precjenjenost valute. Rad upravo naglašava slabe institucije i regiji kao razlog da investicije odlaze u aktivnosti sa kratkoročnom zaradom, trgovine, shopping centri, nekretnine, a ne u proizvodnju gdje se investira za dugorčnu dobit. Mi u Hrvatskoj za to možemo sami sebe kriviti.
  Dok su vremena dobra proračun bi se trebao trošiti upravo na takve reforme, umjesto na mostove. Kad dođu lošija vremena, takve reforme će biti mandatorne i neće izgledati lijepo u novinama. Danas bi ih bilo lakše progutati i javnost bi ih vidjela kao potez za bolje sutra, onako će ih vidjeti za gore sutra. Isto, takve reforme omogućuju fleksibilnost ekonomije što znači kod mogućeg šoka, ekonomija će se bolje namjestiti i oporaviti. Ako udariš u šperploču, smrskati će se i nikada je nećeš vratiti u prvobitno stanje. Sa gumenim materijalom je drugačije.
  
• Primjerenost valutnih tečajeva je teško pitanje, ali vrijedno diskusije. Fiksirane valute su bile jedne od uzroka u mnogim financijskim krizama. "Postojeći monetarni okvir i otvoreni kapitalni računi su možda pridonjeli sadašnjim ranjivostima." Hrvatska koja ima regulirani tečaj, je podređena kamatnim stopama eura. No, te kamatne stope su bile preniske za našu bržu ekonomsku ekspanziju. To je naravno i pridonjelo većem kreditnom rastu u Hrvatskoj. Fiksirani tečajevi, kao u Bugarskoj, su uklonili osjećaj za tečajni rizik. Fleksibilni tečajevi u Rumunjskoj i Srbiji, zajedno sa otvorenim kapitalnim računom, su privukli dodatne kapitalne priljeve čiji se pritisci na potražnju onda moraju usporiti. Sve to ukazuje da postoje ograničenja u makroekonomskoj politici kod bavljenja sa kapitalnim priljevom, i kad postoje fleksibilni tečajevi. Razlozi za i protiv veće tečajne fleksibilnosti zavrjeđuju debatu. Fleksibilniji tečajevi bi mogli umanjiti pritisak pregrijavanja, ukoliko ti pritisci sadrže rastuće valute. Devalvacija bi mogla utjecati na cjenu valutnog rizika, alokacije resursa u trgovinski sektor. No utjecaji na postojeće ranjivosti nisu jasni jer treba uzeti u obzir efekte bogatstva i prihoda. Autori rada ne očekuju da će Bugarska i Hrvatska mjenjati svoje valutne tečajeve upravo zbog nejasnoća povezanih uz takvu promjenu i zbog aspiracije ka usvajanju eura.

Pod B) Osim makroekonomskih politika, treba pogledati i unaprijediti politike u financijskom sektoru kako bi se smanjile distorzije koje uvećavaju ranjivosti ekonomija. Teoretski, povećanje ranjivosti ekonomija JIE (ili bilo koje po tom pitanju) bi trebalo rezultirati povećanjem rizične premije kao tržišnog mehanizma korekcije s obzirom na velike priljeve kapitala i deficite tekućeg računa. Iako ulazak ili samo-što-nije ulazak u EU smanjuje tu rizičnu premiju, autori su mišljenja (opravdanog) da tržište još uvijek podcjenjuje rizike. Ti vanjski izvori nepravilnog ocjenjivanja rizika se mogu sami ispraviti kad i ako dođe do korekcije precepcije stranih investitora, zbog primjerice stanja na svjetskim financijskim tržištima poput previranja u Europi i Sj. Americi ovog ljeta. Porast kamatnih stopa, kao posljedica, bi smanjio rast kreditiranja u JIE (jer postaje skuplje) i tako utjecao na domaću potražnju. No, dok te vanjske distorzije se mogu same korigirati, i dalje ostaju domaće distorzije gdje se treba fokusirati. Sljedeći potezi su vrijedni razmatranja:

• Stroži financijski nadzor doma. Iako je mnogo učinjeno, zbog navedenih problema kao podcjenjivanje rizika, važno je još postrožiti nadzor. Povećanje minimalne kapitalne adekvatnosti ili faktora rizičnosti određenih kredia (hipotekarnih npr.), postroženje uvijeta kreditiranja. Indirektno, veći nadzor može povećati cijenu dobivanja kredita i tako utjecati na količinu kredita. No, relevantnije od toga je jačanje mogućnosti banaka da procjene i kontroliraju indirektnu izloženost valutnom riziku.
  
• Jačanje preko-granične suradnje u nadzoru. Upravo kako bi se bolje razumjeli rizici i ranjivosti stvorene aktivnostima međunarodnih banaka, financijski nadzorni organi trebaju više surađivati na domaćem terenu, ali i sa nadzornim organima u drugim, susjednim državama. Problemi u jednoj zemlji mogu imati posljedice za čitavu regiju, pogotovo kad je izloženost regije koncentrirana u par banaka i država. U službenom MMFovom stajalištu u World Economic Outlook, izraženo je upozorenje mogućnosti financijske zaraze, poznati contagion effect iz kasnih '90tih.
• Izbjegavanje moralnog hazarda. Ovo je samo-razumljivo. Ne smije biti očekivanja da će neispravno ponašanje institucija ili pojedinaca biti spašavano od strane države, tj. poreznika. Kako kaže "poslovica" "Kapitalizam bez mogućnosti čišćenja glupog ponašanja je poput religije bez grijeha."
• Razvoj Tržišta Kapitala. Tržišta dionica mogu biti ojačana olakšavanjem izlistanja i povezivanjem na europska tržišta. Razvoj dubljih i likvidnijih državnih i korporativnih tržišta obveznica, u domaćoj valuti i sa dužim dospijećem (smanjila bi se izloženost na kratkoročna dugovanja) je još jedna način kojim se može smanjiti valutni rizik. Kao posljedica toga, rad kaže, rezultirao bi razvoj financijskih izvedenica (derivatives) kako bi se zaštitili od valutnog rizika. Strani investitori bi mogli biti zainteresirani podizati potrebni kapital na domaćim tržištima u domaćim valutama. Uz to, razvoj domaćih institucionalnih investitora (mirovinski fondovi) bio bi dobar.
• Politika ciljana na određene sektore. Ukoliko postoje znakovi stvaranja balona u nekoj od imovinskih klasa, primjerice nekretnine se spominju u radu, određene politike poput oprezovanja transakcija bi bile dobrodošle kako bi se ohladilo potražnju na dotičnom tržištu. Isto tako, ponudu bi trebalo liberalizirati (ponuda kuća bi smanjila pritisak na cijene)
• Kao zadnja politika, navodi se potreba za boljim podacima, posebno u vezi kućanstava i korporacija, kako bi se ranjivosti kvalitetnije diagnosticirale. Kaže rad, "bolji podaci pridonose realističnijoj procjeni rizika."
  

Savjete o politikama treba shvatiti ozbiljno. Trenutna ekonomska situacija malo ovisi da li je Janko ili Marko na vlasti. Deficit tekućeg računa nije briga koja stranka je na vlasti. Iako bolje stojimo od raznih drugih zemalja, posla ima. I trivijalne politike kao poboljšanje kvalitete i brzine dostupnosti podataka o ekonomiji su dobar korak ka boljoj, fleksibilnijoj tržišnoj ekonomiji. A gdje su velike institucionalne reforme pravosuđa, gdje se koplja još nisu ni počela lomiti. Iako kriza ne kuca na vrata, kako je ekonomist Rudiger Dornbusch rekao: "Kriza uzme puno više vremena za doći neko što očekuješ, a onda se dogodi puno brže nego što si očekivao."

    Malo koji strani mediji su kontinuirano pisali i izvještavali o današnjim izborima u Irskoj. U ekonomskom pogledu nasuprot Francuskima, koji su sami po sebi bitni za Europsku budućnost jer ipak je to svijetska sila, Irska je nezanimljiva. Jednostavno, nema problematičnih i razvojnih dilema. Vlada jasan i čist konsenzus oko ekonomske politike koja je postigla drugi BDP/stanovniku u Europi, iza Luksemburga, i stopu nezaposlenosti od 4.4%.

    Kao što piše današnji WSJ, porezne teme (12.5% na profite korporacija, jedne od najnižih u svijetu. Hrvatska ima 20%) su nedodirljive poput najnižih kasti u Indiji. U usporedbi sa našim političarima koji vole dizati i uvoditi porez, Irski, konkretnije opozicija Enda Kennya, su se u predizbornoj kampanji pozivali na želju za "očuvanjem naše ekonomije." Što misle pod naše je vrlo vjerojatno očuvanje upravo te korporativne stope od 12.5% sa kojom, izgleda, EU nije zadovoljna. Naime, Europska Komisija radi na zakonu harmonizacije korporacijske porezne baze i želi ga uputiti na glasanje sljedeće godine. Prijedlozi i radovi na stolu sada obećavaju veću transparentnost među državnim poreznim režimima i ostavile bi pravo da pojedine države određuju svoju poreznu stopu. Problem za Irsku nastaje sa mehanizmom koji bi oporezivao transakcije s obzirom gdje se one obave, NE gdje je sjedište kompanije. Sa pravom se Irski političari bune, jer multinacionalke koje su došle u Irsku zbog 12.5% poreza na dobit, sa ovim bi Europskim zakonom plaćale veće poreze s obzirom gdje prodaju svoje usluge i proizvode. John Dunne, CEO Irske Komore u kritici kaže "Irskih 12.5% poreza na korporacije je temelj našeg ekonomskog uspijeha do danas. Imperativ je da to očuvamo...."

    Problemi sa imigracijom - kakvi problemi? Imigranti su potrebni još rastućem uslužnom i graditeljskom sektoru. Između 4.2005. i 4.2006. gotovo 87,000 imigranata je ušlo u zemlju od 4 milijuna. A krema na tortu je demografski bum, samo suprotno od našeg buma. Irska ima jednu od najmlađih populacija, za razliku od demografske bombe kod nas u Staroj Europi koji imamo sve više i više umirovljenika i negativni natalitet. Čak 36% stanovništva je ispod 25 godina u Irskoj. No i to donosi svoje poteškoće, ili nazovimo ih "probleme rasta." Primjerice nestašica radnik(c)a na tržištu skrbi za djecu, koja podiže cijenu tih radnik(c)a. No zato je tu imigracija (opet mlada i većinom iz istočne Europe) koja dovodi nove radnik(c)e, spušta cijenu i time omogućuje više obitelji kvalitetniju i jeftiniju skrb. Kakva bi kod nas bila imigracijska politika i diskusija da nam zatreba radnika strah me i pomisliti kad još vlada mišljenje da je cilj "minimizirati uvoz" svega, a kamoli ne novih radnika. Nisam to izmislio, evo Miodrag Šajatović, česti TV gost kad su ekonomske teme u pitanju, piše da je minimiziranje uvoza dobra stvar. Eh!

    Tu su i problemi infrastrukture, pogotovo novih i većih škola. Konkretno, kao što možete proćitati u članku, prije 4 godine upisalo bi se 10 prvašića, ove godine 183, dok sljedeće preko 300 i sve u istu školu. U isto vrijeme cijene nekretnina rastu u već pregrijanom tržištu. Hrvatska ima problema sa izgradnjom novih škola, bilo viših ili osnovnih, a nema populacijiski bum dok i kod nas cijene nekretnina rastu. Isto vrijedi i za zdravstvenu infrastrukturu kod nas za kojom će potražnja samo rasti kako stanovništvo stari. Ali i Irsko zdravstvo škripi, što pokazuje da i sa velikim bogatstvom zdravstveni sistem i dalje može biti neoptimalan ako se troši na krivi način. No dobro, mlado stanovništvo tu opet pomaže, jer "drži" troškove u zdravstvu i mirovinama niskim, upravo suprotno od država sa starijim stanovništvom (nažalost za nas).

    Naravno, konsenzus oko određene ekonomske politike će trajati dok traju dobra vremena i rast. Taj konsenzus traje od 1986. Od onda do danas prosječni godišnji rast BDPa je bio 6% i ekonomija se gotovo učetvorostručila. I dok određeni ekonomisti misle da Irska i dalje može rasti tom stopom, Pat McArdle, glavni ekonomist Ulster banke mišljenja je da će rast uskoro usporiti. Činjenica je da je inflacija, iako je sa očekivanjima, na ne baš ugodnih 5.1% i općenito euro zona je ekonomski sve vruća. Euro je najskuplji u odnosu na dolar od njegovog uvođenja i mogao bi još rasti ako Europska Centralna Banka (ECB) podigne kamate. 1/5 Irskog izvoza ide baš u SAD i svaki dodatni rast eura je neugodan za Irsku pa bi ona mogla najviše usporiti zbog toga. Ostatak izvoza ide uglavnom u Europu koja za sada ubrzano raste, no ECB će i dalje hladiti euro države i inflaciju sa većim kamatnim stopama. No i usporenje Irske znaći stopa rasta od oko 4% i ne puno niže! Za sada Keltski Tigar i dalje prede. ;) U šali gospodin McArdle dodaje da "ako ne rastemo 5% na godinu, ljudi misle da smo u recesiji." Da se bar Hrvatska možemo tako "šaliti." Da bar mi imamo tako "dosadne" izbore.

P.S. Ne mislite se da ću zvati Hrvatsku potencijalni "balkanski Tigar." Em glupo zvuči, em je neuko. Hrvatska nije balkan.

    Nadam se da ako imamo dosta političara koji ne znaju pokrenuti ovu ekonomiju, bar je neće još usporiti ili utopiti sa zakonima kako bi dosegli neke arbitralne level iz Kyoto ugovora.
Procjene su za sada, neslužbene očito, da će nas koštati između $80 i $100 milijuna na godinu. Očekujte i više. Da li je to relativno puno, previše? Prosudite sami. Vi će te to i platiti, tj. mi kao potrošaći i poreznici.
Da se radi o čistom političkom zahtjevu EU da potpišemo Kyoto kao uvijet pristupa je valjda jasno svima. Hrvatski Kyoto sigurno neće doprinjeti ublažavanju globalnog zatopljenja. No, moramo po direktivi "dogovora" smanjiti emisiju staleničkih plinova. To se jedino može postići na dva načina:

• Efikasnijim korištenjem energije.
  
• Postepenom zamjenom fosilnih izvora obnovljivim izvorima.

    Jednostavno ograničenje emisija znači i ograničenje proizvodnje i korištenje energije, što potom znači dugoročno smanjenje ekonomskog razvoja i životnog standarda. Oba načina su hvale vrijedna, a prvi je nužno potreban. Bez!Komentara, kao bloger specijaliziran za energiju, piše o oba, pa tamo možete pronaći dosta informacija o energetskoj strani tih prijedloga. No naravno, postoji i ekonomska strana. I tu stvari postaju zanimljive.

    Da bi ekonomija rasla i povećavala životni standard potrebna joj je energija. Da bi proizvodili BDP potrebna nam je energija. Da bi smanjivali BDP ne treba nam energija, treba na Kyoto. Hehe, šali na stranu. Kao posljedica većeg ekonomskog rasta i razvoja je veća potražnja za energijom. Znaći vidimo da nije moguće samo tako srezati proizvodnju energije, kako bi smanjili emisije, a da pritom ne srežemo i realan gospodarski rast i životni standard.

No moguće je usporiti i smanjiti potražnju za energijom, bez da smanjimo BDP, putem veće efikasnosti korištenja energije. Primjerice Danska (link samo za pretplatnike, a za ostale prilažem pdf članka Danska) je u zadnjih 30-tak godina, točnije od naftnog šoka 1970tih, održala potrošnju energije stabilnom i konstantnom kao posljedicu veće energetske efikasnosti, UZ dvostruko povećanje BDPa. Danska je danas samo-dostatna u energiji i izvozi naftu, plin i električnu energiju. Samo da bude jasno odmah od početka, to košta. Jeli, nema besplatnog ručka. Pročitajte iz članka koja je cijena postizanja samo-dostatne efikasnosti.

    Povećanje efikasnosti iskorištavanja energije kod kućanstava podrazumjeva sve one lijepe prijedloge koje bi Trošimir trebao poduzeti. Da li hoće ipak ne ovisi samo o njegovoj dobroj volji, već o stanju novčanika i poticajima od strane države. Sigurno da nitko od nas ne želi imati "sexy" ciglenu fasadu, no da bi je dovršili, i time poboljšali efikasnost, trebaju penezi. Hrvatski potrošaći su i ovako prezaduženi, a koliko će se ljudi zaduživati radi energetske efikasnoti ne može se reći ili znati, no sigurno je da većina nema ušteđevinu sa strane koju će potrošiti (investirati) kako bi imali energetski štedljive domove. Većina se zadužuje za kupnju proizvoda za koje ne mogu izdvajati iz plaće i time se povećava vanjski dug zemlje. Dizanje kredita da bi se povećala energetska efikasnost doma bi potencijalno još podigla taj vanjski dug u kratkom roku. Dugoročno je moguće da bi troškovi efikasnije kuće isplatili sami sebe kroz jeftinije energetske račune, no "otom potom." Puno ovisi ne samo o reklamama na TV-u nego o realnim poticajima da potrošaći to doista i sprovedu. Ako je bilo koja vlada ozbiljna sa takvim planovima neka snizi poreze i trošarine na određene štedljive kućanske proizvode i izolacijske materijale koji koriste nove, napredne tehnologije, kako bi nižim cijenama dala poticaj kućanstvima za energetsku efikasnost.

    Energetsku efikasnost ekonomije mjerimo Energetskom Intenzivnošću (Energy Intensity za one koje će to pogledati na wikipediji, hehe). To je ekonomsko mjerilo koliko energije je potrebno za proizvesti $1 BDPa ili koliko tona ekvivalentne nafte je potrebno za proizvesti 1 milijun eura BDP. Možda bi B!K moga bolje objasniti što je to ekvivalentna nafta (oil equivalent) da se ja ne gubim u nejasnim objašnjenjima. Veća energetska intenzivnost znaći i veći trošak pretvaranja energije u BDP. Evo grafa iz priloženog članka koji uspoređuje Dansko iskorištavanje energije sa US i UK.

    Razlike u intenzitetu proizlaze iz mnogih čimbenika, veličina zemlje, stanovništva, ovisnost i dostupnost pojedinog izvora itd. Jedan od njih je i životni standard. Države sa većim životnim standardom će imati i relativno veći intenzitet u odnosu na one sa nižim životnim standardom, tj. zemljama 3. svijeta. No ako usporedimo razvijene zemlje dosta razlika proizlazi iz razlika u efikasnosti korištenja energije. Primjerice, Hrvatska u 2004. je imala veći intenzitet od Amerike, 436.79 nasuprot 308.59. To nikako ne znači da mi imamo viši standard, već da koristimo više Kg ekvivalentne nafte za svakih 1000 eura BDP. To nas čini osjetljivijim prilikom mogućeg energetskog šoka (visoka cijena nafte).

    Gdje Hrvatska stoji sa svojom energetskom intenzivnošću? Na stranicama Eurostata možete dobiti te informacije. Na ovom linku kliknite na prvu sličicu pod stavkom "View the Data" i otvoriti će se tablica sa podacima za sve Europske zemlje kao i neke druge. Možete čak i sami kreirati svoj graf. Ja sam to učinio, uspoređujući Hrvatsku energetsku intenzivnost sa uglavnom našim susjednim i konkurentnim zemljama.

    Na oba grafa u biti se vidi da što idemo više na istok energetska intenzivnost je veća. Kad bi imali podatke za Ukrainu primjerice bila bi dalje od Bugarske. Naravno, neke razlike proizlaze iz relativnih razlika u veličini zemlje, broju stanovnika i različitoj klimi. No neke su i zbog manjih standarda korištenja energije i ubrzanog rasta ekonomije. Znamo da Slovačka i Estonija rastu puno brže od nas, pa time imaju i veću potražnju za energijom dok u isto vrijeme su manje efikasni. Kad bi naglo podigli svoje standarde korištenja energije kako bi dostigli primjerice Kyoto kvote ili tome slično, usporili bi svoj ekonomski rast i razvoj. S jedne strane, mi smo u prednosti jer nam treba manja količina energije da proizvedemo $1 BDPa u odnosu na njih, a sa druge sporije rastemo. Kad bi naša ekonomija pokazale veće performanse (7-8% na godinu) i potražnja za energijom bi rasla puno brže.

     Izazov je biti efikasniji u korištenju fosilnih goriva upotrebom novih, naprednih tehnologija kako bi smanjili ovisnost o fosilnim izvorima i CO2 emisije i naravno rasti brže u isto vrijeme. Nikako nam nije u interesu samo limitirati emisije CO2 radi GZa ili Kyoto protokola. To je ekvivalentno upucati sam sebe u nogu.

    Nisam se ovdje osvrnuo na obnovljive izvore energije i njihovu ekonomiju kao nadomjestak fosilnim kako bi smanjili emisije stakleničkih plinova. O tome više jedan drugi put. Za sada samo mali podatak o etanolu (ili ethanol, kako vam draže) koji se često spominje kao nadomjestak benzinu. Etanol se mješa sa benzinom kako bi dobili E85. Iowa Renewable Fuels Association, pro-etanol grupa, procjenjuje da E85 mora biti najmanje 20-30 centi jeftiniji po galonu da bi bio konkurentan benzinu. Nedavne cijene u Iowa državi su bile $2.18 za benzin i $1.97 za E85. E85 je manje energetski intenzivan od benzina (ovo je sada drugi tip energetske intenzivnosti, kemijska definicija ne ekonomska), što znaći da vozači dobiju 25% manje milja po galonu (ili km po litri) u odnosu na benzin. Krajnja godišnja cijena za tankanje jednog prosječnog SUVa je $2364 sa E85, a $1935 sa benzinom. To je i bez ičega da sam rekao o problemima inflacije, gladi i etičnosti kao posljedica korištenja hrane kao goriva. Update sljedi... ;)

Više informacija o etanolu možete dobiti na website-u IRFA, US Department of Energy i Facts on Fuel

Reuters, a sviježu vijest i Wall Street Journal, je objavio da je Nicolas Sarkozy pobjedio na Francuskim predsjedničkim izborima “with a wide margin.” Pogledajte 20tak min stari video na Reuters-ovim stranicama. Belgijski mediji, RTBF Public Broadcasting, predvidili su pobjedu Konzervativnog kandidata.

WSJ (link samo za pretplatnike, kojih pretpostavljam je malo kod nas) kaže: SARKOZY WAS ELECTED France's new president with tough proposals aimed at shaking France out of its deep economic and social slump, defeating Socialist rival Royal by a solid margin in the final round of elections i objavljuje: "Sarkozy Voted France's New President"

Kratki ulomci iz tek objavljenog tekst.

PARIS -- With tough proposals aimed at shaking France out of its deep economic and social slump, conservative politician Nicolas Sarkozy was voted France's new president on Sunday, defeating Socialist rival Segolene Royal by a solid margin in the final round of elections, according to a preliminary counting of votes.

Mr. Sarkozy collected 53% of the votes cast, according to preliminary counting of ballots by CSA polling agency. Ms. Royal took 47%, CSA said. The newly-elected president is expected to take office in ten days, when departing president Jacques Chirac reaches the end of his second mandate. The election, one of the most dramatic in French history, featured a turn-out rate of around 85% of the 44.5 million eligible voters.

A koje su to reforme koje Gđica Royal i Gdin Sarkozy predlažu?
Ségolène Royal, predlaže politiku i ciljeve iz starog, već znanog Socijalističkog kataloga i k tome mutno objašnjava točno kako bi došla do cilja. To joj i najviše zamjeraju, kažu da nema čistu viziju, generalizira. "Moj porez će biti na levelu potrebnom za socijalnu pravdu." Zvuči poznato? Platforma, bez slogana, je to povećanja minimalne plaće koja već je najviša među OECD zemljama za nekih 20% na $1500 (što će najviše pogoditi male poduzetnike i povećati strukturalnu nezaposlenost), silna obećanja državne prirode (stvaranje 500 000 novih radnih mjesta u javnoj upravi) koja kao posljedicu imaju povećanje državne potrošnje i naravno više intervencije u ekonomiji. O, da, tu su i veći porezi na kapitalnu dobit kojim bi povećala i proširila novi, državni, mirovinski plan. I naravno krivljenje globalizacije, koju dosta Francuza vidi kao uzrokom većine ekonomskih problema, a ne šansom.
Sarko ide suprotnim smjerom. Sa sloganom "Radi više da zaradiš više" planira olakšati porezni teret za 4% BDPa kroz 10 godina, povećati prekovremenu plaću iznad maximalnih 35 sati tjedno i što je najbitnije, obećava nove zakone i ugovore za tržište rada. Sadašnja kruta, protekcionistička pravila iz socijalističkog kataloga daju negativni poticaj poslodavcima da zapošljavaju na dugoročno radno vrijeme, pa traže radnike na privremni rad i određeno radno vrijeme što samo povećava nesigurnost zaposljenja koju su ta pravila trebala spriječiti. Nadalje, srezao bi se osobni porez i porez na nasljedstvo. No iako zvuči puno bolje od Royal, Sarko ima svoju dozu državnog intervencionizma i oba kandidata se zalažu za očuvanje strateških firmi i patriotisme économique. Iako je jasno suprotan on Socijalističke Royal, ni on ne gaji previše ideja slobodnog tržišta. Ne pretjerano dobra ekonomska politika, ali stare navike umiru sporo. I ovo što najavljuje, polako napuštanje teškog socijalizma, je pravo osvježenje za Fancusku ekonomiju.
    Francuska, kao nositelj stare socijalstičke Europe, je pred velikim izborom reformi i mandatom za temeljne, strukturale promjene. Izbori 1979 i politička i ekonomska revolucija 1980tih je transformirala Anglo-Saxonski svijet na bolje. Ovi izbori i šta dolazi nakon njih u Francuskoj imaju potencijal biti revolucionarne za politiku i ekonomiju Kontinentalne Stare Europe, kojoj mi još uvijek pripadamo i zato su indikativni za nas. New York Times ih naziva "a ground breaker." Tu moram reći da sam optimističniji od Wall Street Journala koji je skeptičan da će Sarko ipak dostaviti reforme na level svoje retorike i da ni jedan ni drugi kandidat nisu predstavili plan reformi ambiciozan poput jedne i jedine Margaret Thacher. No ipak je to spora Francuska i Stara Europa, a ne Britanija. Francuzi su poznati kao narod koji teško mjenja navike i opiru se promjenama. No ja ipak mislim, kao i uvijek sa mojim kontra stavom, da je biračko tijelo gladno promjena i spremno prihvatiti konkretne prijedloge i rješenja za probleme nastale socijalističkom demagogijom, populističkom ekonomijom i protekcionizmom u zadnjih četvrt stoljeća. Sve predizborne teme i debate su bile oko unutarnjih tema, ponajviše socio-ekonomskih. Vanjska politika (što bi za Hrvatsku direktno bilo bitno) Iraq, Afganistan gotovo da se i nisu dotakli u zadnjoj debati. Ipsos anketa je na dan izbora 22. 4. pokazala kao tri glavne teme nezaposlenost, kupovna moć i ekonomska nesigurnost. Da li su kod nas relevantnije neke druge teme? Što još ima novog i bitnog za budućnost ove zemlje o generalima, o transkriptima, nogometu ili takvim prolaznim medijskim temama?

    Da li ćemo mi na jesen birati temeljne i konkretne reforme ili birati iz ofucanog kataloga socijalne skrbi i populističke ekonomije? Čak se i Francuska sprema napustiti državnu socijalnu ortodoksiju, a mi? Nitko još nije ponudio te reforme kod nas, no neki novi europljanin će se morati pojaviti i na našoj sceni. Da li već na sljedećim izborima?

     Moje razmišljanje ide prema tome gdje bi Hrvatska pripala, tj. kojoj ekonomskom razmišljanju bi se priklonila. Neki će sada misliti da postoji samo jedna "zdrava i efikasna ekonomija," jedno slobodno tržište i njegovi zakoni, jedan pojam konkurencije i prema tome ne bi trebalo biti nekih nedoumica što "izabrati." No da je tako jednostavno ne bi postojale razlike unutar ekonomija EU. EU je nasuprot Sj. Amerike pa čak i JI Azije regija vrlo anemičnog ekonomskog rasta posljednjeg desetljeća, visoke nezaposlenosti, rastućeg protekcionizma, državne intervencije i naravno pravi regulatorski i birokratski raj u Bruxelles-u. Subvencije poljoprivrednicima (Francuzi vodeći) su rasipne, no i SAD nije daleko od te kritike. Ekonomski problemi koji se pretaču u socijalne probleme su najvidljiviji u Francuskoj. Sa visokim porezima, izdašnim socijalnim davanjima (a i dugom od €1,100 milijarde) i krutim zakonima o radu (ultra sigurnost) Francuska je druga od dna po rastu. Veliki državni apart je omogućio samo da se stotine tisuća ljudi navikne na dostupnost sigurnih državnih činovničkih poslova. No to je Stara Europa. (Iako se možda i Bugarska ekonomija kreće ka tom trošnom i pogubnom načinu.)
    Obruč EU čine progresivnije države nove Europe, bržeg ekonomskog rasta, poput Istočnjaka sa svojim flat-tax, "čuda" od Estonije i Irske, a dakako i Danske, Velike Britanije, koje su sve pokazale da politika i zakoni prijateljski slobodnom tržištu isplaćuju dividende (manja nezaposlenost, veći BDP, veći standard). Danska je svijetski poznata po svom "flexicurity" modelu zapošljavanja, koji se i kod nas od nedavnog predstavlja. Kad je Francuska najavila uporabu Danskih načina i pravila za svoju reformu tržišta rada krenuli su protesti. Nordijske ekonomije, koje nisu u euro zoni, izgledaju puno jače od onih u euro zoni po svim makroekonomskim pokazateljima. Šveđani, tradicionalno najljeviji od europske ljevice, su se odlučili nedavno na smanjenje poreza kako bi još povećali zaposlenost koja je i ovako negdje oko 4%. Citiram:
“…to reduce unemployment by cutting the tax burden on employers, weaning people off benefits and shrinking the role of the government in business.”
“…da smanjimo nezaposlenost rezanjem poreznog opterećenja na poslodavce, odvikavanjem ljudi od beneficija i smanjenjem državne uloge u poslovnom sektoru.”
    Kad ćemo čuti takav govor od naših političara? Kad će se progledati i imati viziju? Kod nas je još živa "alternativna" social-demokracija i ideje da se poveća porez kako bi povećali ... zaposlenost? ekonomski rast? Ili državnu ruku? To je stara Europa koja govori. Ako u Europi gledamo na novu i staru, što vidimo u Hrvatskoj? Kojoj to Europi se želimo približiti? Ili možda želimo biti neka treća nova Europa? (Nije loša ideja) Kod nas, za razliku od ostatka Europe, nema pravih i jasnih razlika među ekonomskim strujama u politici još. Retorika i načelo postoji, ali u stvarnim ekonomskim politikama, projektima, prijedlozima nema razlike između SDPa i HDZa. Dio smo stare Europe, a nismo ni razvijeni kao oni. Još uvijek nema konkretnih prijedloga iz ekonomskih strategija obaju stranaka, a i drugih. HDZ-ova se očekuje sredinom 5. mjeseca, kao i DC-a, a SDP svoju "Power Point Strategiju" promovira po državi. To nije sve, zar ne?? Gdje su temelji tih ciljeva?? Zašto se to ne promovira? Ili sam ja loše informiran?

    Jako malo, a sigurno malo u javnosti, ima otvorenih i stručnih diskusija o ekonomskoj politici, njenom stanju i smjeru. U smjeru nove Europe ili nazad u staru, tromu? No krenulo je, ja se nadam, na bolje. Nešto što se nije vidjelo prošlih godina je da se okupljaju, sudjeluju i svoj glas daju stručnjaci više nego prije. Rasprave i prijedloge na skupovima imaju respektabilni ekonomisti, koji sigurno znaju (dal umiju je druga stvar) više od sadašnjih "ekonomista." Pravilno konstruirane ekonomske misli i mišljenja su u nestašici kod nas. Još uvijek se sve svodi na "zavjere kapitalizma" "eksploitacije resursa" i sličnih šablonskih i krivih fraza. Npr. gledam ja Novac na NovojTV i pojavi se naš ...ahm... "respektabilni" dr. Slavko Kulić. Poućava nas da se "Hrvatskom društvu nameće trgovačka umjesto proizvodna orijentacija" u vezi dolaska stranih shopping lanaca. Od koga se to nameće? Sigurno od vanjskog, krupnog kapitala (što god to značilo), a nikako nije posljedica loših unutarnjih odluka naše politike? Da li to vrijedi i za druge države, Češku, Slovačku, Estoniju, koje imaju strane lance na svom tržištu, a uspiješnije su od nas, više proizvode i izvoze? Srećom prof. Nikola Knego je unio malo zdravog razuma rekavši da je strana konkurencija doprinjela smanjenju cijena, a i otvorila je radna mjesta za najsiromašnije, bez stručnog obrazovanja. No to je sve loše izgleda. (Bah! Cijeli post bi mogao samo o takvom razmišljanju, a možda i hoću.)
    Naziru se struje koje imaju potencijal za pravi efekt na Hrvatske političare i zakonodavce. Tu su uglavnom respektabilni liberali makroekonomisti, ili klasični liberalni ali ne poznajem ih dovoljna da dam precizni opis, čije nadolazeće viđenje ekonomije će biti hvale vrijedno i nikako moguće ignorirati od strane "politikokrojača." Trebali bi dati zamah svježim liberalnim ekonomskim mislima u Hrvatskoj. Većoj ulozi ideja slobodnog tržišta i kvantitativnoj analizi nasuprot ideologije državnog intervencionizma i velikih porezno/regulativnih opterećenja, tj. "Tajni Ekonomisti" vs. HAZU ideologija i krajnji populizam. Nova Hrvatska vs. Stara. Bitke ekonomskih ideja se vode već desetljećima u svijetu, kod nas tek poćinju imati efekt na javnost i prestaju biti ezoterija. I mladi, kojima i ja djelomično pripadam, ekonomisti daju svoj glas, što je još bitnije jer se uključuju u politički proces ranije i neće ih se moći ignorirati na duge staze. Kroz okupljanje na skupu i udruzi "Ekonomija moderna" (malo stariji link) poručuju da novo vrijeme kuca na vrata, Opatija je ofucana. Amen.
Gdje se možemo svi složiti je da "loše ideje dolaze od loših vođa." Pa tako i u Hrvatskoj. Nisu možda svi naši loši, ali oni najvažniji su definitivno bez vizije, bez stručnosti, neki i bez znanja. Prvenstveno mislim na ekonomiju koju treba pokrenuti da bi se "Pokrenula Hrvatska." Još uvijek široka javnost nema dovoljna informacija da pravi jasnu razliku između zakona ekonomije i populizma. A kako bi i imali kad nitko sa vrha ne objasni, nema diskusija na tom nivou. Zato se mijenja vrh počevši od dna.