Bio sam vjernik i uz to, naravno, jedan od onih što slijepo hodaju u svojoj vjeri. To nije bila moja greška - tako su me naučili. Uopće nije dolazilo u obzir da ja ili netko drugi osjetim bilo što na bilo koji način uvredljivo ili sumnjičavo prema islamu. Nisam mogao ni pitati je li ono što je napisano u Kuranu ispravno ili pogrešno - nisam imao pravo pitati, a isto tako nisam mogao pitati zbog čega dijete mora cijeli dan ostati gladno ako to ne želi. Možda nisam ni želio pitati, jer nikad prije nisam pitao i moji roditelji me tome nisu naučili; jednako je bilo i sa mojim učiteljima, svi su bili muslimani. Znao sam da moram tako učiniti - zato što je Alah tako naredio.

Nakon ovog razdoblja, svi izgovori kako sam premlad bili su ignorirani. Sada sam bio "muškarac" - netko tko se može oženiti i imati djecu (islam drži kako je dječak od 10-12 godina muškarac, a djevojčica od 8-10 godina žena). Ali, hvala Bogu, moji roditelji su bili dovoljno pametni da mi ne nađu djevojčicu (još sam uvijek neženja i vrlo sam zadovoljan tim stanjem). Iako su me od četvrte godine učili da kažem "Bismallah-ar-rahman-ar-raheem" (što znači "u ime Alaha, najmilostivijeg, najmilosrdnijeg) prije nego što išta započnem, sada mi je rečeno da to izgovorim naglas, kako bi ljudi mogli čuti i diviti se ljepoti islama. Nisam znao značenje te fraze, ali sam je svejedno veselo izgovarao. Prije svakog jela - kad god moja braća i sestre ne bi ponovili frazu - glasno bih je rekao, "Bismallah..." je bio moj krik i nakon mene su svi ponavljali. Svaki put kada bih to napravio, moji roditelji bi me pohvalili zato što sam "pravi Musliman". Bio sam religiozan "čovjek" koji je sebe smatrao Alahovim robom. Ako sam želio biti pravi musliman, morao sam o sebi misliti kao o Alahovom robu te se pokoriti svemu i slijediti sve što je on rekao. Nisam bio tužan radeći to - bio sam sretan.

Moje odrastanje u vrlo religioznoj muslimanskoj obitelji tako me dobro uvježbalo, da sam, kada sam imao nekih 13 godina, došao do svog oca i rekao mu: "Oče, jednog dana se želim boriti za Palestince protiv Izraelaca i želim pobiti sve židove." Moj otac se nasmiješio i rekao: "Odlično sine, te židove sve treba pobiti - ja se neću buniti ako odabereš put Džihada, jer taj put je najbolji." Nakon nekoliko dana, mladi čovjek iz našeg susjedstva, star 23 godine, poginuo je u Kašmiru, gdje je otišao kako bi se borio protiv Indijaca. Oni su to zvali Džihad (još uvijek to tako zovu), a kada je poginuo, nazvali su ga "mučenikom". Sa svojim ocem otišao sam u kuću te osobe, a njegovi roditelji su slavili. Dijelili su slatkiše i govorili, "naš sin je u raju!" I ja i moj otac čestitali smo roditeljima tog mladića. Kuća je izgledala kao da se netko ženi. Vratio sam se tamo - tog dana bio sam još spremniji na odlazak u Izrael kako bih se borio (nismo govorili Izrael; zvali smo to "okupiranom Palestinom").

Svakog dana sam sanjao kako ubijam nekoliko židova i odlazim u raj. Nije se tada radilo o djevicama, moram priznati, za njih sam saznao tek kasnije. Radilo se o bivanju u blizini Muhameda, koji je u islamu hvaljen više od Alaha.

Sada sam samo trebao čekati dok ne napunim 15, jer iz nekog razloga, pakistanski džihadisti koji su slali džihadske novake u Palestinu i Kašmir nisu primali mlađe od 15. Čak se ni majka nije protivila mom odlasku u Palestinu, iako me je mnogo voljela (i još me uvijek voli). Bio sam siguran kako će doći vrijeme kada ću tamo otići. Znao sam da ću nekog ubiti i pri tome izgubiti i svoj život, želio sam umrijeti, želio sam slijediti Muhameda u svemu što je radio i učio. Jedna od molitvi za koje se drži kako su doše od Muhameda ide ovako: "Alah, podaj mi status mučenika", a mučenik je bio onaj koji se u Alahovo ime borio protiv drugih i pritom poginuo.

Dani su prolazili i kroz to vrijeme moj otac je otišao u Dubai kako bi tamo pokrenuo posao. O svemu sam pričao s ocem, a on je sada otišao. Ostao sam sam i zbog toga sam bio vrlo tužan. Nosio sam se s tim najbolje što sam mogao.

Četvrti dio slijedi...

Dječji vrtić i osnovnu školu u potpunosti sam pohađao u Pakistanu, zbog toga što je to bila jedina škola koju su moji roditelji smatrali dovoljno dobrom za mene, kao i zbog toga što se radilo o islamskoj školi. Moji roditelji nisu željeli da pohađam saudijske škole jer je njihova kvaliteta bila vrlo slaba. Bilo je tamo i nekih američkih škola, ali bile su to nevjerničke škole koje nisu naučavale islam, tako da nisu dolazile u obzir.

Navršio sam sedam godina, čime je za mene došlo vrijeme molitve na muslimanski način. Stajati uspravno, nageti se naprijed, ponovo se ispraviti i prostrjeti se, a onda sve ispočetka, to je bilo ono što sam naučio. Nisam razumio koncept, ali sam tako radio jer je Alah tako rekao. Do desete godine potpuno sam se uvježbao u islamu i morao sam redovito posjećiveti molitve petkom, a bio sam obavezan i na ostale molitve, dakle pet puta dnevno. Iako sam se pokušavao toga pridržavati, nisam uspjevao, napokon, bio sam samo dijete.

Kada bih otišao u džamiju, svećenici su govorili arapski. Arapski jezik nisam razumio, budući da sam živio u kompleksu tvrtke, gdje uopće nije bilo Arapa, samo Pakistanci, Indijci i nešto zapadnjaka. Moj otac bi mi poslije običavao objašnjavati svećenikov govor, kako bih razumio i postao predaniji musliman. Najčešće se spominjalo nešto poput "smrt Izraelu" - moj otac mi je, naravno, objasnio kako su židovi osvojili našu zemlju, mi smo ih zbog toga mrzili i sve ih je trebalo pobiti. Hitler je u Saudijskoj Arabiji bio vrlo cijenjen (nisam tamo bio već 10 godina, ali mislim kako je to još uvijek istina). Naučili su me mrziti židove i voljeti ono što su radili Palestinci (u 1995. godini to je bila vrlo ozbiljna stvar.) Naučili su me kako je džihad najbolji put do raja. I ne, muslimani pod džihadom ne podrazumjevaju "unutrašnju borbu sa vlastitim željama." Džihad znači Sveti Rat, koji Kuran propisuje svim muslimanima, a kako bi pobili sve nemuslimane. Rečeno mi je kako židove treba pobiti, zbog toga što su se posvetili činjenju nepravdi prema Muhamedu, a jednako tako i kršćane, zbog Križarskih Ratova.

I, kao što je na zapadu već shvaćeno - ne, islam ne pravi razliku između muškaraca, žena i djece. Svatko rođen izvan islama je nemusliman te ga je, kao takvog, dozvoljeno ubiti. Nemuslimanima su dane dvije mogućnosti, ali samo ako se pokore islamskoj premoći, a to su prihvaćanje islama i smrt. Ponekad je nevjernicima omogućena i treća opcija, a to je plaćanje džizja poreza (jizya), koji nije poput poreza na dohodak, ali je poput kaznenog poreza ili reketa, a primjenjuje se samo na nemuslimane koji žive pod islamskom vlašću. Uz to, nemuslimani se smatraju građanima drugog reda, zabranjeno im je posjedovati zemlju te su podvrgnuti i mnogim drugim poniženjima (za više o ovom ponižavajućem položaju pogledaj moj prethodni članak.) Ako nevjernici prihvate islam, samo tada im je oprošteno. Isto tako, ako nevjernici odbiju prihvatiti islam, muslimanima njihova religija dozvoljava uzeti njihovu djecu i žene.

Srećom za mene, u Saudijskoj Arabiji sam proveo samo 10 godina - u državi u kojoj se mač često koristi za odrubljivanje glava ljudi krivih za zločin razmišljanja protivnog islamskim idejama. Nakon toga preselili smo se u Pakistan i živjeli u konzervativnom islamskom gradu pokraj Islamabada (Tvrđava islama). Pakistan, muslimanska zemlja i domovina mojih roditelja, bio je, prema njihovim riječima, najbolja zemlja u kojoj ja i moja braća i sestre možemo provesti svoje godine odrastanja.

Isto religijsko školovanje započeto u Saudijskoj Arabiji nastavilo se i u Pakistanu - isto vježbanje, sa molitvama petkom, ali dodano je još nešto - Ramadan, jednomjesečno razdoblje dnevnog posta, zahtjevano od svih muslimana. Sada sam bio dovoljno star da ostanem cijeli dan gladan, a onda navečer jedem kao lud. Imao sam samo 10 godina - obično za muslimana Ramadan počinje u dobi od 12 godina, ali su moji roditelji pune dvije godine ranije zaključili kako sam spreman. Nije mi rečeno zašto u tom razdoblju ljudi gladuju po čitav dan, ali kada sam navršio dvanaest roditelji su me posjeli i objasnili mi vrijednost Ramadana. Rekli su kako on muslimane uči strpljivosti i kako je dobro djelo, koje muslimanima pomaže ući u raj. Naravno, čuvši to bio sam sretan, jer sam imao želju biti savršeni musliman. Svaku riječ koju su mi o Ramadanu rekli moji roditelji uzeo sam k srcu.

Pročitajte treći dio

Slijedeći članak predstavlja moje svjedočanstvo o preobraćenju sa kulta smrti, poznatog kao islam, na kršćanstvo. To je bilo vrlo dugo putovanje, koje sam poduzeo samo kako bih pronašao istinu i sretan sam što sam konačno to i uspio. Želio sam javno podjeliti ovo svjedočanstvo zbog toga što želim da ljudi znaju za pravu narav islama te kako bih pokazao kako to izgleda kada si rođen u muslimanskoj obitelji u Saudijskoj Arabiji. Osjećam da je to i moja dužnost. Želim ljudima pokazati kako strahote i užasi islama promijene ljudske živote, razbiju odnose i unište domove - ovo su iskustva koja na zapadu vjerojatno nisu potpuno shvaćena. Nadam se kako će moje svjedočanstvo pomoći spasiti živote, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu, a u međuvremenu se nadam da me smrtonosni zagrljaj islama neće uhvatiti. Nakon što pročitate ovo što slijedi, znati ćete što pod time mislim.

Dio prvi

Moj put od rođenja u islamu do crne ovce u stadu nekako je čudnovat i vrlo dug. Nije se sve dogodilo u jednom danu - nisam vidio neko posebno svjetlo ili bilo što drugo što bi mi pokazalo put iz islama. Trebalo je gotovo četiri godine istraživanja i proučavanja kako bih zaključio da se nalazim na pogrešnom putu. Pri tome je žalosno što mi je taj put bio toliko omilio, da ga nisam mogao samo tako odbaciti i započeti novi život. Radilo o mijenjanju svega za što sam živio. Dopustite da vas ovdje povedem na putovanje kroz svoj život - nadam se da ćete naučiti nešto što je za vas vrlo važno, jer ako to odlučite zanemariti, sami sebe ćete staviti u jednako opasan položaj kao što je onaj u kojem se sada sam nalazim.

Priča počinje mojim rođenjem u Saudijskoj bolnici u Rijadu (prijestolnica Saudijske Arabije). Rođen sam u kasno ljeto 1985. godine. Najmlađe od djece mog oca, upotpunio sam njegovu obitelj - on je mojim dolaskom na svijet bio vrlo zadovoljan, a jednako i moja majka. Na samom mjestu na kojem sam rođen moji su roditelji odrecitirali muslimanski "poziv na molitvu" (ovo je islamska praksa) - "Alah je velik... nema boga osim Alaha, a Muhamed je njegov apostol..." - od tog trenutka ja sam bio musliman. Trebao sam biti odgojen kao musliman - moji roditelji su me trebali poučiti svim islamskim vrijednostima, prema kojima sam trebao živjeti svoj život. Naravno, moji roditelji su se prihvatili tog izazova, budući da se radilo o njihovoj religijskoj dužnosti. Prema islamskom običaju, dobio sam ime sedmog dana nakon rođenja.

Budući da se ne sjećam gotovo ničega iz svog najranijeg djetinjstva (jednako kao i bilo koji drugi normalni čovjek) - početi ću sa automobilskom nesrećom koje se sjećam kao da se zbila jučer. Bilo je to u rujnu - upravo sam počeo ići u školu. Tog jutra sam istrčao kako bih ušao u automobil; skočio sam u auto, ali on se počeo kretati tako da sam pao - prešao je preko moje desne noge i slomio ju. Moj otac me brzo odvezao u obližnju bolnicu u kojoj su mi stavili gips, a zatim sam došao kući. U bolnici su se za mene dobro pobrinuli, ali moja majka nije bila zadovoljna. Nazvala je Pakistan (njezinu zemlju rođenja, kao i mog oca, a i ja posjedujem pakistansku putovnicu) i zatražila nekakav čudan lijek sa ispisanim stihovima iz Kurana. Davala mi je taj lijek danju i noću - nakon tri mjeseca ja sam ozdravio te su ona i moj otac to pripisali Alahovom čudu, a meni su rekli kako svake sekunde svog života trebam zahvaljivati Bogu, budući da me je "Alah" spasio. Od tog dana nadalje, sjećam se kako sam svakodnevno mislio da se ništa ne dogodi ako Alah ne želi da se to dogodi, a za sve što sam učinio rekao bih - "insha'Allah" ("ako Alah tako hoće", ili "volja Alahova") - i vjerovao kako se stvar dogodila zbog toga. Naučili su me kako ja sam nisam ništa, ali Alah sve radi. Bio sam samo još jedan alat koji on koristi - bio sam njegov rob i morao sam sebe podvrgavati njegovoj volji. Bijući musliman - uopće nije upitno kako sam upravo tako i radio.

Pročitajte drugi dio